PET DIMENZIJA EMOCIONALNE INTELIGENCIJE

Psiholog Daniel Goleman smatra da pet dimenzija emocionalne inteligencije moramo uključiti u sve što radimo u školi, bilo s djecom ili odraslima.

Evo koje su to dimenzije:

Svijest o samome sebi. Svijest o samome sebi osnova je samopouzdanja. Mi trebamo upoznati svoje jake strane i ograničenja, te naučiti kako biti odlučni. Djeca od rane dobi trebaju učiti koje su riječi za emocije, zašto se osjećaju tako kako se osjećaju i koje mogućnosti imaju za akciju. Npr. jedna novija studija je našla da su djevojčice u 6. razredu koje su izražavale više osjećaja ljutnje, anksioznosti, usamljenosti i ovisnosti o drugima znatno izloženije riziku da razviju poremećaje hranjenja kao što su bulimija i anoreksija u tinejdžerskoj dobi. Ovakvoj djeci koristilo bi pomoći poboljšati svijest o sebi i poučiti ih zdravijem donošenju odluka.

Upravljanje emocijama. Druga dimenzija, mogućnost upravljanja uznemirujućim emocijama ili impulsima, korijen je emocionalne inteligencije. Poznati test sa slatkišima izveden na djeci iz vrtića pri sveučilištu Stanford (vidjeti: intervju s D. Golemanom) jasno pokazuje socijalne posljedice impulzivnog ponašanja: impulzivni dječaci mnogo su češće impulzivni i u odrasloj dobi, za impulzivne djevojčice je utvrđeno da u adolescenciji 3 puta češće ostaju trudne, a djeca koja su kronično tužna ili anksiozna u predškolsko i rano školsko doba češće u adolescenciji postaju ovisnici o alkoholu i drogama. Djeca koja su bila u stanju čekati, odgoditi primanje slatkiša bila su fleksibilna, savjesna, lako su se prilagođavala, zadržavala su pozitivan stav i pod pritiscima, te imala svoj integritet.

Motivacija. Kretanje ka našim ciljevima treći je element emocionalne inteligencije. Važan dio motivacije jest nada - imati cilj, poduzimati male, izvedive korake potrebne za dostizanje tog cilja i posjedovanje oduševljenja ili ustrajnosti da ih se slijedi. Možemo li mjeriti i poučavati nadu? Psiholog C.R. Snyder smislio je takvu mjeru i testirao učenike pri upisu u srednju školu. Našao je da oni koji su postizali viši rezultat „u nadi“ imaju bolji uspjeh na kraju godine i da je nada bolji prediktor za dobre ocjene nego rezultati u SAT (test školskih postignuća). „Ljudi iz službe za testiranja u obrazovanju prenerazili su se čuvši za ovo“, rekao je Goleman.
Mi možemo poučavati djecu nadi, optimizmu i motivaciji za učenje. Mnoge obitelji to i čine na svoj način - poučavaju djecu malim koracima kako postavljati ciljeve, kako ustrajati, kako raditi za bolji uspjeh, kako postići ostvarenje u životu.

Empatija. Empatija, četvrta dimenzija emocionalne inteligencije, odnosi se na čitanje osjećaja drugih ljudi iz tona glasa ili izraza lica, a ne samo iz izgovorenih riječi. Osjetiti kako se netko drugi osjeća temeljna je ljudska sposobnost, koju vidimo već kod beba i male djece. Goleman kaže kako već 2-godišnjaci iz obitelji prožetih ljubavlju i brižnošću pokušavaju utješiti prijatelja koji plače, dok djeca koja su zlostavljana ili odbačena u prvim godinama života reagiraju vriskom ili udaranjem djeteta koje plače. On kaže: „Emocionalna inteligencija je naučena, i to naučena od najranijih godina bez zaustavljanja.“  Goleman je iznio uznemirujuću priču o čovjeku koji nije posjedovao empatiju i suosjećanje. Muškarac poznat kao Davitelj iz Santa Cruza  bio je u zatvoru zbog ubojstva sedmero ljudi. Kada su ga u jednom intervjuu zapitali osjeća li kakvo sažaljenje za svoje žrtve, on je hladnokrvno odgovorio: „O ne, da sam osjetio išta od njihove patnje, ne bih to mogao učiniti.“ Imao je kvocijent inteligencije (IQ) od 160 (genijalnost)!!!
Očigledna lekcija koju možemo polučiti iz ove priče jest da kvocijent inteligencije (IQ) nema apsolutno ništa s empatijom. Goleman kaže: „Empatija je kočnica za ljudsku okrutnost. To je ono što drži na životu uljudnost, civiliziranost u društvu.“
Drugi primjer onih koji pokazuju očigledan nedostatak empatije su djeca i mladi koji se nasilnički ponašaju (tzv. buli ili „nasilnik s igrališta“). Kako se učitelji nose s takvima? Neka istraživanja pokazuju da nasilnici imaju koristi od poučavanja u čitanju emocija iz izraza lica. Oni to očito nisu imali od koga naučiti. Jedan je psiholog odlučio osnovati Klub prijatelja s namjerom da pomogne socijalizaciju neke od te nasilne djece i mladih s kojima je radio (uočite da ga nije nazvao Klubom nasilnika!). U jednoj aktivnosti, on je svu djecu podijelio u parove i tražio od njih da jedni drugima pokazuju različite izraze lica koje bi trebali potom identificirati. Učili su razlikovati između tuge, ljutnje, neutralnih i neprijateljskih izraza. Psiholog ih je također poučavao drugim socijalnim vještinama, kao npr. kako drugu djecu pitati nešto o njima i kako se izmjenjivati u igri. Goleman zaključuje: „Pogodite što se dogodilo! Djeca nakon toga više nisu koristila nasilničko ponašanje!“

Socijalne vještine. Socijalne vještine predstavljaju petu dimenziju emocionalne inteligencije. Kako je Goleman zapazio, dječaci nasilničkog ponašanja imali su koristi od poučavanja socijalnim vještinama. A  takve vještine su zarazne.
Golemanova priča o „gradskom svecu“ pokazuje tu pozitivnu zarazu. On opisuje neuobičajeno ljubaznog vozača autobusa koji je pozdravljao putnike na ulasku, ukazivao na zanimljivosti tijekom puta, i zaželjevši putnicima svako dobro kad su silazili - pridonio da svaki od njih ima više energije u svom koraku. Goleman je rekao da bi volio vidjeti više ljudi poput ovog vozača autobusa u školskim razredima.


 Izvor: http://www.udrugaroditeljakpk.hr