Branko Bujević je rođen 1957. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirao je 1981. godine na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu.

Njegovo prvo radno mjesto je bilo OŠ „Marin Držić“ i u OŠ „Braća Ribar“ u Horvaćanskoj ulici u Zagrebu. Radio je u više zagrebačkih škola: OŠ „Mladost“ Utrina, OŠ „Branko Ćopić“ Sloboština, OŠ „Josip Kraš“ Dubrava te II. OŠ Dugave.

U našu školu je došao 20. studenoga 1991. godine. Gotovo deset godina radio je u neprimjerenim uvjetima u prostorima stare školske zgrade pažljivo vodeći svaki razred preko prometne ulice.

Bio je zahtjevan profesor. U sportskim aktivnostima je poticao učenike na stalno pomicanje granica. U svom radu je izuzetno koristio odgojne potencijale sporta. Red, rad, disciplina te pravednost u ocjenjivanju bile su odrednice njegova pedagoškog rada. Takve profesore učenici uvijek pamte.

Surađivao je s Kineziološkim fakultetom kao mentor studentima kojima je rado prenosio svoje pedagoško i ljudsko iskustvo. Na isti način je bio uspješan mentor lijepom broju pripravnika. Nekoliko njegovih učenika iz naše škole su krenuli njegovim putem.

Možemo s ponosom reći da je kao kolega bio stup kolektiva. Uvijek iskren i neposredan, spreman pomoći kad god zatreba. Mladim kolegicama i kolegama je pristupao očinski, savjetujući ih i pomažući im da se čim bolje snađu u kolektivu. Izbjegavao je konfliktne situacije, a u zamršenim situacijama pomagao traženju mudrih rješenja. Bio je druželjubiv te je u svakodnevnicu unosio optimizam i humor.

Naš Branko je bio ponosan obiteljski čovjek. Rado je i s ponosom, dijelio uspjehe svoje dvije kćeri, a u zadnje vrijeme je jedva čekao svaki novi susret s unukom, koji živi u inozemstvu.

Svi smo se nadali da ćemo drugo polugodište započeti skupa i da će se vratiti na posao. Nažalost, to se nije dogodilo. Ostaje – kao i u svakom životu – puno tajnovitog, neizrečenog što duboko nosimo u sebi.

Vjerujemo da ga je patnja pripremila za susret u Vječnosti s Onim koji daruje život, a ne oduzima ga. Vjerujemo da nastavlja živjeti u Bogu i odozgo prati svoje najmilije i prijatelje. I vjerujemo u ponovni susret tamo gdje Sunce više ne zalazi.

Dragi naš Branko, neka Ti je laka hrvatska gruda i počivaj u miru. Ostaješ u našim mislima i molitvama.

TVOJ KOLEKTIV OŠ LUČKO