2024-02-28 21:47:57

Na LiDraNu i ove godine

Učenici Osnovne škole Mahično sudjelovali su na gradskoj razini Lidrana u velikom broju, a na županijsku je pozvan Franko Gugec koji je recitirao pjesmu Aljoše Vučkovića Koraci te pokazao kako se malim koracima, već od prvog razreda može doći na nastup na veliku pozornicu pred veliki auditorij "Zorin doma". Pozvan je na županijsku smotru i Sergej Starešinčić sa svojim literarnim radom, pjesmom "Na oblaku sna" i predstavio je sebe i našu školu u svom stilu - spojio je motive i slike pejzaža s refleksivnošću i intimnim proživljavanjima, ali izrazito je pazio na broj slogova u stihovima i broj stihova u strofi, onako matematički. 

Na gradskoj smotri LiDraNo 2024. iz OŠ Mahično sudjelovalo je četvero učenika s literarnim radovima: Una Buić, 5. r., Sergej Starešinčić i Mia Magliano, 6. r. te Ivan Žgela, 7.a. Mentorica učenicima je Nikolina Nikolić.

Također, učenik Franko Gugec iz 1. razreda predstavio se kazivanjem poezije i upućen je na županijsku smotru. Mentorica mu je učiteljica Katarina Kranjčec.

Učenici dramsko-recitatorske grupe 5. - 8. r. pokazali su svoju lutkarsku predstavu "Stavi svraki soli na rep", no nisu uspjeli otići dalje.

Mali i hrabri Franko bio je odličan i 27. veljače u Zorin domu u velikoj konkurenciji učenika iz cijele županije.

28. veljače održan je i novinarski i literarni dio smotre gdje je sudjelovao Sergej Starešinčić. Rad nije predložen za državni susret LiDraNO, no ponosni smo kako nas je predstavio Sergej, Franko i svi ostali učenici. 

Bit ćemo kreativni i stvaralački raspoloženi i sljedeće godine, to je sigurno!

 

U nastavku možete pročitati literarne radove naših učenika: 

 

Kad on zasvira


 

           Već tjedan dana nisam ga čula, a bez njegove glazbe nisam mogla biti sretna. Kamo je iznenada nestao?! Godinama ga promatram s prozora, i slušam. Bez njega je sve tako bezbojno, tek crno i bijelo.

             Stajao je na uglu ulice koja se križala s onom u kojoj se nalazi naš stan i svirao za ljude koje su prolazili, ali ja sam osjećala kao da svira posebno za mene. Imao je divan glas koji se tako skladno stapao sa zvukovima njegove gitare. Osjećala sam svaki dodir po žici, svaku notu koja je tako dobro odzvanjala probijajući se između zidova i ulazeći kroz moj prozor. Svaki put kad bih odlazila od kuće, pazila sam da imam što sitnog i ostavila mu pokoji novčić. A on bi se nasmiješio. Nismo nikad razgovarali, ali osjećala sam kao da ga poznajem, da znam kakve je volje koji dan i da mi je poput dobrog prijatelja koji me razumije, koji pogađa koja mi pjesma kad odgovara i uvijek je tu kad ga trebam.

              Nedavno, kad sam se vraćala iz škole i ulazila u zgradu, nije ga bilo. Prazan ugao izgledao je čudno. Odselio se nekamo, bolestan je?! Ne znam, ali sigurna sam da će me već sljedećeg dana probuditi svojom glazbom. Sljedeće jutro sam se probudila malo kasnije, bila je subota, i pomislila kako bi uskoro mogao početi sa svojim uličnim koncertom. Nije bio ondje. Cijeli dan sam ga čekala. Nemirno sam sjedila i pogledavala kroz prozor. Nisam ništa mogla početi raditi, jela sam nabrzinu, izbjegavala ukućane. Išla sam u krevet ranije nego inače jer sam što prije htjela saznati hoće li se sljedeće jutro vratiti. I tako su prolazili dani, cijeli tjedan…

             Jednog jutra probudi me poznat glas koji sam iščekivala. Iskočila sam iz kreveta i pogledala kroz prozor s osmijehom na licu, ali… njega nije bilo. Tko je onda pjevao? Znam da je to bio on. Shvatim da glazba dolazi iz dnevnog boravka, s radija. Nježni zvuci gitare bili su njegovi, a i glas je bio njegov. Mekan kao uvijek. Ipak, nije bilo isto slušati ga na radiju i uživo, pod prozorom.

Prošetam se po mirnoj kući razmišljajući i upijajući tako željene zvukove. Ženski nasmiješeni glas s radija predstavlja mladog pjevača koji je upravo snimio svoj prvi album, a dosad je svirao i pjevao isključivo na ulici.

– Uvijek ima nade, nikad ne treba odustajati od svojih snova – kaže kao zaključak. Razmišljam što to znači. Kako da ne odustanem od sna da će mi zauvijek taj dragi glas uljepšavati dane kad je on svoj san pronašao drugdje. Odsad će sve biti drugačije.


                                                                                              Mia Magliano

6. razred

 

Na oblaku sna


 

Nebo se budi, počinje dan,

jesenjem vjetru prestaje san.

Travke trče, pružaju ruke,

traže spas od šuštave buke.


 

S kišom dotrči, lišće moči,

U baru malu vodu toči,

Oblak taj teški sve zamrači.

Pod kapke se sjena zavlači.


 

Kiša lagano briše boje,

ispire ljetno sjećanje moje.

Svuda sivilo neko vlada,

Srce u srcu prekriva sada.


 

A kad kiša odluči stati,

oblak prsne, svjetlo se vrati.

Putnice rode spremile stvari

Mašu, šalju pozdrave bari.


 

Još jedna je jesen ponovno tu,

na oblaku sna dočekujem nju

listovi, kapi plešu i gore,

sjene su tiše, nade su nove.

Sergej Starešinčić

6. razred

 

 

 

Žutim tragom


Sjedim na vlati,

ali nisam sam.

Na travi, što potiho diše,

što se još njiše od posljednje kiše

sjedi biće lišeno krila, pa poželim da mu jedno dam.

Gledam ga sa strane.

Smiješi se, otvara mi dlan.


Doletjeh mu bliže,

on gleda me kao da za letom žudi.

I povedem ga tako

žutim tragom, u tišini, polako.


 

Una Buić

5. razred

 

 

Početak moje nogometne karijere


 

               Kao novi igrač došao sam na trening nogometnog kluba koji smo tata i ja smatrali prikladnim za početnika kao što sam ja. Početnika s velikom voljom i željom da bude pojačanje. Moj je djed nekad davno igrao u ovom klubu i bio je najbolji strijelac nekoliko sezona. Valjda imam nešto njegovih gena, nadao sam se. Tata se u nogometu nije iskazao, ali možda ima nade za pomladak, ponekad kaže uz smijeh.

– Upoznajte našeg novog člana tima. – rekao je trener ostalim suigračima koji su se skupili oko nas kao jato znatiželjnih čavki ne prestajući brbljati i gurkati se.

– Ove subote imamo utakmicu, nemoj zaboravit doć, a i trening je dan prije. – obratio mi se.

               Jedva sam čekao dan kada ću zaigrati svoju prvu pravu utakmicu. Valovi uzbuđenja preplavljivali su me neprestano i jedva da sam uspijevao odspavati koji sat noću. Molio sam se Bogu, ali molitvu bih redovito prekidao sjećanjem na svog djeda tamo negdje u Božjem Kraljevstvu i zapravo sam se molio njemu. Kako ću igrati, hoću li biti dobar, hoću li što doprinijeti ekipi... razmišljao sam neprestano.

             Došla je i ta subota. Utakmica je na domaćem terenu. Na natkrivenoj terasi kluba je šank, oko njega mnogi muškarci već predviđaju rezultate i strijelce, a na tanjuru za kotlovinu već se pripremaju kobasice i meso koje će se krčkati. Odjednom me uhvati glad. Nisam ujutro mogao gotovo ništa jesti, od nervoze. Ne smijem sad misliti na hranu, samo na svoju igru. I na ekipu. Usredotočiti se na upute trenera. I moj se tata zadržao uz šank. Mora se upoznati s ostalima i osjetiti puls kluba, objašnjava mi.

– Ti, sine, samo dobro gledaj loptu i drži se svoje pozicije. – kaže uvjerljivo, kao pravi iskusni nogometni znalac koji ne želi stvarati pritisak.

Navijači su spremni na tribinama. Oko visoke žičane ograde naslagali su se roditelji i ljubitelji nogometa. Možda je tko od njih i lovac na mlade talente, tko zna?! Uglavnom, moram se truditi i ostaviti srce na terenu, kako kaže naš poznati trener nakon svake utakmice naše reprezentacije.

Prije tekme trener nas je okupio u svlačionici. Na bijeloj ploči objašnjavao je taktiku i podsjećao igrače u obliku okruglih magneta na određenim pozicijama što trebaju raditi.

– Dečki, igramo četri – tri – dva – jedan. Ak ne bu funkcioneralo, vraćamo se na dobrih starih četri – četri – dva. Samo oštro i na prvu.

Dok je čitao imena onih koji će igrati u prvoj postavi, drhtao sam od iščekivanja.

Nisam među njima.

Prvo poluvrijeme je završilo, a nisam ušao u igru. Nisam se usuđivao pokazati očekivanje da ću uopće ući, ali u meni je buktila želja da me trener ipak pozove. Možda se koji igrač jako umori pa će ga trebati zamijeniti, možda koga zaboli noga ili ga lopta pogodi nezgodno u glavu…

Utakmica je završila. Izgubili smo 2 : 0, a ja uopće nisam igrao. To mi je tek prva, nije lako ući u prvu postavu, tješio sam se. Isto mi je govorio i otac.

Samo sam se nadao da mama kod kuće neće mnogo ispitivati:  ̶  Sine, kako si igrao, jesi li bio najbolji, jesi li zabio gol?

Kako ću joj reći da nisam uopće ni ušao u igru, da sam utakmicu proveo na klupi i pritom sakriti suze?! Srećom, mama je bila kod susjede na kavi i kad je došla kući, ja sam se tuširao, a tata joj je valjda sve objasnio tako da nije mnogo ispitivala, osim toga jesam li gladan.

– Nisam. Najeo sam se.

Odmah sam još jače osjetio težinu od onih kobasica, vratine i kruha što su mi se naslagali u želucu i brćkali se u mnogo gaziranog soka.

                  Sljedeći tjedan dolazio sam na sve treninge, ali ni na drugoj utakmici nisam zaigrao. U igru sam na trećoj utakmici, ponovno „doma“, ušao na početku drugog poluvremena. Prvi puta igrao sam desnog beka. U početku noge kao su me izdavale, ali ubrzo sam ih uspio držati pod kontrolom. Spasio sam svoj tim od triju golova koje su nam mogli inače zabiti, a trener je bio zadivljen i mojom brzinom. Suigrač mi doda loptu i tu kreće moj sprint. Trčao sam brzo kao metak. Navijači drugog tima čudili su se:

̶  Čiji si ti, mali?!

- Brži je od Useina Bolta!

Naši su vikali:

̶  Bravo, mali! Tako se igra!

- Dobar je, nema šta.

Petnaest minuta prije kraja utakmice protivnici su napravili prekršaj i tako je dosuđen jedanaesterac. Prilika da povedemo i možda odnesemo i pobjedu. Moj suigrač puca… Lopta leti daleko preko gola i gubi se u visokom kukuruzu iza igrališta. Svi nastavljamo pognutih glava trpeći zvižduke i uzdahe razočaranja gledatelja.

Utakmica samo što nije završila i nada se gotovo ugasila, ali oni ponovno prave prekršaj. Drski igrač pred svojim golom krši sve po redu. Ponovno penal za nas. Trener razmišlja tko će pucati. U onoga tko mu je bio u planu nije više siguran. Vjerojatno se sjetio da sam na treninzima pokazao jako dobre i precizne udarce ljevicom pa je, na iznenađenje svih, izabrao mene. U glavi mi je tutnjilo od uzbuđenja i želje da zabijem, kao u magli čuo sam povike svojih suigrača, tate i ostalih gledatelja. Miješali su se povici podrške:

̶  Zabij to!

- Bude zabil!

- Zakucaj ga!

I oni drugi:

̶  Ma kaj bu on?!

- Promašil bude sto posto.

- Fuuulaj, fuuulaj!

Pomislim, vidjet ćete vi. Sad kad je zafelšam, smrznut ćete se.

Stavljam loptu za bijelu točku, odnosno mjesto koje mi pokazuje sudac. Puknem. Desne rašlje! I gooool!

1 : 0 za nas. Prva pobjeda u sezoni za moj klub. I ja sam zabio jedini gol.

S tribina se prolomio pljesak i pjesma navijača, takozvanih „Tarantula“: ̶ Svetog Jurja zvona zvone da pozdrave šampione!

Trčao sam igralištem bez kontrole. Djede, ovo je za tebe, rekao sam u sebi pogledavši u Nebo kako to čine pravi nogometaši kad zabiju gol.

Vozeći me kući, tata mi je rekao, kao da je znao:  ̶  Djed bi bio ponosan da je tu, ali i ja i ti znamo da je ponosan na tebe i ovako.

Znao sam da je moja nogometna karijera započela, makar i u „seoskoj ligi“, i za suze više nije bilo mjesta, čak ni one skrivene u kutu oka.


 

Ivan Žgela

7. a


 


 


 


 


Osnovna škola Mahično