U sklopu našeg projekta GLAGOLJICA – STAROHRVATSKO PISMO posjetili smo Pustinju Blaca na otoku Braču. Ovdje nije riječ o pustinji nego o pustinjacima.

            U najudaljenijem dijelu otoka na mjestu kojemu je teško pristupiti i s mora i s kopna, između neba i zemlje smjestio se čudesan glagoljaški samostan.

            Bježeći iz Poljica pred Turcima Osmanlijama, 1551. g. dvojica glagoljaških svećenika našli su utočište na južnim obroncima Vidove gore, između Milne i Bola. U prvo vrijeme nakon dolaska u Pustinju Blaca, za stanovanje su koristili špilju Ljubitovicu. Marljivim radom glagoljaša i težaka, uskoro će nastati čudesni samostanski kompleks u stijeni. Na relativno malom prostoru, na nepristupačnom mjestu naći će se mnoštvo prostorija najrazličitije namjene. Spomenut ćemo samo neke od njih: crkva Blažene Djevice Marije od Uznesenja, knjižnica s preko 10 000 naslova od kojih se većina odnosi na astronomiju, škola, skladišta, cisterna, soba s bečkim koncertnim klavirom, zvjezdarnica, pčelinjak, oružarna, tiskara… Za ne povjerovati, od vinskog podruma do zvjezdarnice, sve je tu! Od zemlje se živi, ka zvijezdama stremi!

            U početku su preživljavali tako da su svoje proizvode mijenjali za ono što im je bilo nužno. Bavili su se vinogradarstvom, maslinarstvom, uzgajali ovce, te imali staklenik s agrumima i pčelinjak. Još su sačuvani nacrti košnica i uredno vođeni zapisi o svakoj pojedinoj košnici. Zajednica je bila usmjerena na poljodjelske radove, o čemu svjedoče brojni sačuvani alati poput željeznog pluga, žrvnja ili skladišta s velikim drvenim škrinjama u kojima su se čuvali plodovi, primjerice suhe smokve. S vremenom su počeli trgovati te su svoje ulje i vino izvozili preko Trsta sve do Beča.

            Zanimljivo je da u samostanu nikad nije boravilo više od šestorice svećenika glagoljaša. Upravitelji samostana dolazili su uglavnom iz triju poljičkih obitelji: Martinović, Nemčić i Milićević. U poljodjelskim su im radovima pomagali brojni težaci, također Poljičani, koji su te poslove obavljali za stan i hranu.

            Samostanska je zajednica svojom djelatnošću doprinosila lokalnoj zajednici. Školu u samostanu, koja je osnovana u 18. st., pohađala su djeca iz okolnih zaselaka Obršja, Dragovoda i Smrke. Pred početak Drugog svjetskog rata školu je pohađalo 50-ak učenika.

            Neizbrisiv trag u povijesti ovoga mjesta ostavio je zadnji upravitelj Nikola Milićević mlađi (1923. – 1963. g.). Zahvaljujući svom stricu Nikoli Milićeviću starijem, također upravitelju Pustinje Blaca, studirao je astronomiju na sveučilištu u Beču. Vraća se u domovinu i dolazi na mjesto upravitelja samostana nakon stričeve smrti. Kao zaljubljenik u zvjezdoznanstvo, taj svećenik kupuje velik teleskop (težak oko 900 kg), koji doprema na Brač. Dvije su bračke mule uz velik napor ponijele teleskop s obale uz strmu stazu do samostana. Teleskop je instaliran u samostansko dvorište i zahvaljujući njemu don Milićević je otkrio dva kometa i jedan asteroid u zviježđu Gušterice. Ne smijemo zaboraviti da je don Milićević bio i ljubitelj glazbe. Naravno, na žalost one dvanaestorice težaka koji su klavir dopremljen iz Beča morali ponijeti s obale istom onom strmom stazom do samostana. Ipak, glagoljaši nisu štedjeli vino; težaci su popili čak 45 mješina dok su, tijekom 8 sati, nosili klavir težak 400 kilograma.

            Čudesno osamljeno mjesto, uraslo u kamenu vrlet, skriveno u mirisima divljih trava i česmine, ostavlja nas bez daha. Mali djelić bogatstva koje se krije unutar samostanskih zidina čini: bečki pijanino, knjižnica u kojoj se nalaze znanstveni časopisi Sveučilišta Harvard,  koji su sve do nedavno redovito stizali na adresu Pustinje Blaca, rijedak primjerak gramofona iz 19. stoljeća sa skladbom "Marseljeza", kolekcija satova u kojoj se ističe londonski zidni sat iz 17. stoljeća... Vrlo brzo shvaćamo da je ovo mjesto sve, samo ne osamljeno. Ono je nevidljivim nitima duhovnosti i znanja povezano s čitavim svijetom.