Nejasnoće ( Marko Šain)

Netko s neba

svojom rukom

jedan, dva ?

Kad bismo samo imali

debele čudne kuće

Prije nego ulaziš

operi most-

jedan, dva i nema ga više pa šta?

Mjesec ( Emili Bolonović)

Plava neba kraja  nemaju

ništa rukom ne zamahne

jedan, dva dana.

Kad bismo samo bile vesele,

A ne čudne ljute, razočarane

Prije nego idem u krevet pa zaspijem

a krevet kao most mekan

Zvijezde sjaje, a nema ga, više

Nema kraja svijetu ( Nika Radolović)

Balon neba leti

držeći ga rukom.

Jedan, dva, tri!

Kad bismo samo vidjeli i

čuli čudne stvari.

Prije nego čovjek

prijeđe most.

Jedan, dva, tri nema ga vidjeti ni čuti.

Kiša  ( Antonela Petričević)

Iz plavog neba

pala je rukom kiša

Dva dana je padala

Kad bismo samo mogli ići van

igrali bi čudne igre

prije nego kiša počne padati

na most, vani.

Kišnog više nema, nema ga, dana.

Nevrijeme ( Benjamin Radolović)

Iz neba padala je kiša

sa rukom pogladio sam

psa dva puta.

Kad bismo samo imali

 kišobran čudne boje

prije nego zagrmi.

Tu nije most još

Nema ga, ali ga vidim na planini.

Dvije pitalice ( Alan Crljenica)

Bila neba puna sunca i puna sjaja.

Rukom su

dva dječaka htjeli dotaknuti nebo

Kad bismo samo mogli dotaknuti nebo

i čudne zvijezde

Prije nego se

most uruši.

Pobjegli smo i sad nema  ga  više.

Blistavo Sunce  (Clarissa Jozić)

Sunce neba blista

svojom rukom.

Zeca dva skaču.

Kad bismo samo znali zašto

vjeverica čudne orahe nosi?

Prije nego kiša padne

šareni je most,

samo nema ga bez kiše.

Jabuke ( Lea Kuftić)

Plava neba i bijeli oblaci

nježnom rukom dodiruju

dva stabla.

Kad bismo samo dohvatili jabuke.

Zašto su im čudne jabuke?

Prije nego padne noć,

idemo kući kroz most.

Došle smo kući, nema ga, a jabuke su sve pale.

Nebo ( Lana Dembić)

Neka neba nikad

nikome rukom

jedan, dva, tri puta ne daje.

Kad bismo samo na nebu

vidjeli čudne ptice i oblake.

Prije nego odem

na most

nema neba, nema ga, nema.