Bijeli štap je prometni zaštitni znak slijepih u sve gušćem prometu, ali i pomagalo koje slijepima omogućava samostalno kretanje na poznatom terenu. Da bi štap stvarno bio pomagalo, slijepa osoba mora proći tečaj poduke za samostalno kretanje tijekom kojeg svladava osnove tehnike i vještine korištenja štapa, osnovna prometna pravila i konfiguraciju terena kojim će se samostalno kretati. 

Inicijativu za korištenje bijelog štapa kao zaštitnog znaka slijepih osoba u prometu dala je gospođica Guilly d’Herbmont još 15. listopada 1930. godine. No, tek nakon drugog svjetskog rata bijeli štap i to kao tzv. dugi bijeli štap, počinje se koristiti kao pomagalo za kretanje slijepih.

I Republika Hrvatska je 1996. godine proglasila 15. listopada Danom bijelog štapa te se time priključila mnogobrojnim zemljama u kojima je Međunarodni dan bijelog štapa prerastao u Međunarodni dan slijepih kojom se prilikom najšira javnost upoznaje s problematikom slijepih osoba.

Problemi s vidom, odnosno poremećaji vida, mogu se u grubo razvrstati u tri kategorije: 
- Sljepoća kao najteži oblik poremećaja, ne predstavlja samo potpuni gubitak vida, već i stanje u kojem je vizualno polje 20% ili manje 
- Slab vid je stanje uobičajeno za starije ljude, iako se javlja i kod mlađih, a uzrokovano je genetikom, traumatskim ozljedama i bolesti 
- Neraspoznavanje boja je posljednja velika kategorija poremećaja vida, iako ju je možda neprikladno nazvati poremećajem jer stanja u kojima je neraspoznavanje boja istinsko ograničenje ima vrlo malo. 

Slijepe osobe često se, kažu, tretiraju kao građani drugog reda, iako ih je u cijeloj Hrvatskoj ima 5500. Svakodnevni problemi slijepih gotovo su nezamislivi onima koji vide. Zbog rupa na cesti, svakakvih zapreka, prepunih tržnica i neprilagođenih prilaza državnim institucijama, oni trebaju stalnu pratnju osoba koje vide. Bijeli je štap produžena ruka slijepe osobe, sve ostalo što je izvan dosega toga štapa velika je nepoznanica ali i opasnost za osobu koja ne vidi. 

Sljepoća je uvijek bila i biti će teška invalidnost, te je stoga neophodno konstantno pratiti specifične potrebe i probleme slijepih. Ovoj populaciji upravo moderna tehnologija uvelike olakšava život, ali i nadalje, bez obzira na moderna poboljšanja, postoje specifične potrebe koje se mogu rješavati samo permanentnim radom i pomaganjem svakom pojedincu koji je pogođen ovom vrstom invalidnosti.