Za početak saznajmo što znači pojam inteligenija…

Riječ inteligencija potiče od latinske riječi inteligere i znači razumijeti, shvatiti.

Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova, i korištenja znanja za snalaženje u okolini. Pojednostavljeno rečeno pod pojmom inteligencije danas se uglavnom smatra skup različitih, pojedinačnih nezavisnih intelektualnih sposobnosti.

Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost. Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika živčanog sustava i razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem.

Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi čimbenici koji utječu na društveni uspjeh čine predviđanja nepouzdanim. Mehanizmi pretvaranja intelektualne sposobnosti u društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh pojedinaca na temelju inteligencije.

Izraz inteligencija u psihologiji se upotrebljava tek od konca 19. st.. Sam pojam je dosta star, procjenjuje se da potječe još iz rimskog doba. U suvremenu je psihologiju pojam inteligencije uveo Herbert Spncer. On je inteligenciju proučavao kao funkcija koja omogućuje prilagodbu promjenjivim uvjetima života te bi po njemu bila slična instinktima životinja. No, i prije Spencera su proučavanja inteligencije bila prisutna u eksperimentalnoj psihologiji, a počela su sa istraživačem sir Francisom Galtonom ponesenim darvinizmom točnije problemom međuljudskih razlika. On je pokušao te razlike shvatiti na objektivan način. Krenuo je od pretpostavke da nema ispravne zamjedbe vanjskog svijeta bez ispravnih osjetila te je pojednostavljeno zaključio da su dobra osjetila bit inteligencije. Tako je počeo mjeriti inteligenciju testirajući zapravo senzorne sposobnosti. Devedesetih godina 19. st. intelektualne sposobnosti su se testirale u mnogim europskim zemljama, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. U SAD-u je u to vrijeme djelovao psiholog James McKeenCattell, koji je prvi upotrijebio izraz „mentalni test“. Premda je on još uvijek imao testove slične Galtonovima, upotrebljavao je i testove koji su zahvaćali mentalno u pravom smislu riječi.

Danas je mjerenje inteligencije puno složenije i koristi se u raznim situacijama. Postoji velika mogućnost da ćete prilikom upisa fakulteta, zapošljavanja i mnogih drugih situacija trebati rješavati testove inteligencije. Stoga slijedi nekoliko osnovnih informacija o testovima inteligencije.

Inteligenciju je moguće mjeriti, iako nesavršeno, testovima inteligencije.

Što su to testovi inteligencije i IQ?

Testove inteligencije čini niz zadataka koji mjere mogućnost stvaranja apstraktnih predodžbi, učenja, i svladavanja novih situacija. Najčešći testovi inteligencije su Stanford-Binetov test inetligencije i Wechslerov test inteligencije. Stanford-Binetov test inteligencije je američka prilagodba francuskog Binet-Simonovog testa inteligencije, a prvi put ju je koristio Lewis Terman 1916, psiholog na sveučilištu Stanford.

Rezultat testa je izražen u jedinicama kvocijenta inteligencije (intelligence quotient ili IQ). Taj koncept je prvi predložio njemački psiholog William Stern, a usvojio Lewis Terman u Stanford-Binetovom testu inteligencije. IQ je isprva bio računan kao omjer mentalne starosti osobe i njene stvarne dobi, pomnožen sa sto. Tako na primjer, ako bi dijete staro 10 godina postiglo na testu inteligencije rezultat na razini koju postižu prosječna 12-godišnja djeca, njegov bi IQ bio: (12/10) X 100 = 120. Međutim, danas malo testova uključuje izračunavanje mentalne starosti, no ipak se rezultat testa izražava kao IQ. Danas se IQ izračunava iz statističkog postotka ljudi za koje se očekuje da imaju određeni IQ. Rezultati testova inteligencije slijede normalnu distribuciju, što znači da većina ljudi postiže rezultate oko sredine distribucijske krivulje, a vjerojatnost postizanja rezultata daleko od sredine krivulje naglo opada.