Uspravan snuje hrast o ljubavnoj sreći,

Ne misli da bi ga šumar mogao sjeći.

Ne sluti on tužne sudbine stare,

Da hrastove uvijek pretvore u ormare.

Dok magla se gusta kroz krošnje vuče,

Mladi jež traži svoj put do kuće.

Skoro će vjetar, mraz i kiše,

I lišće sa grana šumi sve tiše.

U san svoj tužni šuma se sprema,

Do proljeća kao da u njoj nikoga nema.

Leon Perić, 5. b