BEZBROJ JE PUTEVA, A KOJIM ĆU JA?

         Bliži se kraj još jedne školske godine, čemu se mnogi učenici s pravom raduju očekujući malo više odmora od školskih obveza i radujući se skorim ljetnim praznicima. No, za nas to nije samo kraj jedne školske godine, nego i završetak jednoga životnog razdoblja. Pred nama je početak nečeg novog. Pred nama su važne odluke i odgovori na pitanja: što želim postati u životu? čime se želim baviti? koje ću životno zvanje odabrati?

         Svatko je od nas jedinstven i neponovljiv. Naš je život neprocjenjivo bogatstvo i treba ga smisleno ispuniti ovdje na zemlji. Stoga nam nije svejedno što ćemo u životu raditi i čime se baviti. Kroz životno zvanje mi ostvarujemo sebe i izgrađujemo svijet oko sebe. Zato je od presudne važnosti dobar i ispravan izbor životnog zanimanja jer ono je ključ čovjekove sreće i osjećaja životne ispunjenosti. I mi se nalazimo na životnoj prekretnici. Ubrzo ćemo morati donijeti odluku o upisu u srednju školu, koja će nas na neki način usmjeravati prema našem životnom zanimanju. Nitko ne može biti stručnjak u svemu niti može biti za sve jednako nadaren. Jedni su nadareniji za matematiku, drugi za učenje stranih jezika, treći opet za tehničke vještine. Upravo zahvaljujući osobni različitostima i posebnostima, mi se međusobno nadopunjujemo i jedni drugima pomažemo kvalitetno živjeti.

         Naša će osobna odluka biti zrelija i odgovornija ako prethodno dobro razmislimo o sebi i svojim vlastitim kvalitetama i talentima i ako u svojoj nakani dobijemo potporu roditelja i svih onih koji nas poznaju i koji nam žele životnu sreću.

                                                                                        Emil Mihić, 8. b

BEZBROJ JE PUTEVA, A KOJIM ĆU JA?

         Život! Život je nešto najkompliciranije na svijetu. Nečiji životi traju dugo, a nečiji kratko.

         Mnogo smo puta na televiziji čuli: „Mladić koji je velikom brzinom vozio po autocesti zabio se u stup“, ali mnogo smo puta čuli i ovo: „Najstariji čovjek na svijetu preminuo je u 117. godini života.“ Ponekad se znamo zamisliti nad svojom prošlošću i budućnošću. Za primjer ću dati životne nedaće. Pretpostavljam da ima dana u koje biste se htjeli vratiti i ispraviti svoje greške, a ima i dana za koje se molite da prođu dobro. Ja imam tek četrnaest godina i znam da je još cijeli život preda mnom. Imam priliku birati svoj put samo jednom u životu. Želim izabrati dobro. Osmi sam razred i želim se upisati u neku dobru srednju školu. U budućnosti želim imati dobar život. Iako novac u životu ne smije značiti ništa, svi znamo da nam je potreban. Bez novca ljudi danas ne mogu živjeti. Postoje mnogi siromasi danas! Možda su oni na ulici završili nepravedno, ali postoje oni koji su si sami za to krivi. Mnogi su od njih dilali drogu, možda imaju i obitelj koju su zbog toga zapustili. Oni su izabrali krivi put. Ja ne želim tako završiti, želim izabrati dobro.

         Nadam se da ću imati miran život; nadam se da ću izabrati dobar put. Drugima želim reći: „Mislite svojom glavom jer prošlost se ne može ispraviti!“

                                                                                      Izabela Jakirčević, 8. a

BEZBROJ JE PUTEVA, A KOJIM ĆU JA?

         Teče i posljednja, osma godina našeg zajedničkog puta. Puta koji nas vodi u život odraslih ljudi.

         Često se i sami zapitamo: „Što zapravo želim od svoga života? Koje je idealno zanimanje za mene?“ Kroz ovih osam godina života doživjeli smo mnoge životne uspone i padove, prošli smo kroz mnoge probleme, no još uvijek nismo dovoljno zreli da znamo što točno u životu želimo biti. Zbog toga se mnogi mladi opredjeljuju za zanimanja koja ih uopće ne zanimaju. No, je li u današnje vrijeme uopće moguće spojiti ugodno s korisnim? Svi teže k novcu i često se uopće ne zapitaju vole li to što rade. Sve se vrijednosti u životu sve više iskrivljuju jer je postalo važnije materijalno stanje. Stoga možemo zaključiti da je jedino važno da imamo što više godina školovanja kako bismo bili bolje prihvaćeni u društvu drugih ljudi. Mladi sve više odlaze daleko od svojih domova baš iz tog razloga. Misle da će u životu bolje uspjeti. Zbog toga se gradovi sve više povećavaju, a manja mjesta osiromašuju.

         Nakon svega ovoga što sam napisala, shvatila sam da mi je najjednostavnije rješenje škola poput gimnazije jer ću poslije tih četiriju godina školovanja biti još iskusnija i vjerujem da ću lakše odabrati svoj životni put.

                                                                            Ema Dakić, 8. a

BEZBROJ JE PUTEVA, A KOJIM ĆU JA?

         Došlo je vrijeme da i ja odlučim kojim ću putem dalje krenuti. Prošlo je osam godina moga školovanja u osnovnoj školi i sad je vrijeme da se ide korak dalje.

         To nije nimalo lako. Moram odabrati samo jedan put, ali ne mogu. Nekoliko njih mi se sviđa i ne znam koji bi bio za mene najbolji. Kojim ću putem krenuti? Imam još malo vremena da odlučim. Put koji vodi u gimnaziju najviše mi se sviđa. Svi kažu da je to jako dobra škola za mene. I ja tako mislim, ali još sam uvijek nesigurna. Zašto je to tako teško? Zašto ne postoji jedna škola u koju bismo svi opet zajedno išli? Svaki put nekoga nekamo vodi. Tako vjerojatno i mene čeka jedan da me odvede duboko u život, do samih njegovih granica, da mi pokaže vrline i mane, vodi kroz tugu i sreću, uspone i padove. Što bismo da nema tih putova? Vjerojatno ne bismo bili nitko i ništa. Bili bismo ljudi koji ne znaju osnovne stvari o životu. Svaki je put dugačak, ali nijedan nije isti pa tako ni moj. Znam da će moj biti jako dug ako ustrajem u svojim mislima, obećanjima i željama.

        Nadam se da ću odabrati  pravi put i da će me on odvesti do cilja, vrhunca života. Kad se to ostvari, tad će me put lagano voditi prema koncu života, a ja ću biti sretna jer sam uspjela ostvariti sve što sam htjela.

                                                                             Monika Marjanović, 8. b