Jednog dana, pred kraj ljeta, šetao sam se poljskim putem, livadom, i naišao na jednu veliku, staru brezu. Deblo joj je bilo bijelo i ispucano i staro, ali vitko i ponosno. Prišao sam bliže i čuo šuštanje lišća, te mi se učinilo kako me zove imenom. Pomislio sam da to nije moguće, ali opet se začulo iz krošnje: " Šššžeeljkooššš"! Upitao sam ju: "Zoveš li ti mene?", a ona je potvrdila, savijajući grane prema meni. Začudio sam se kad sam shvatio da ju ne razumijem, a ona je počela pričati priču šuštavim glasom. Pričala mi je da poznaje moje roditelje, djedove i pradjedove. Ispričala mi je da je niknula u 2. svjetskom ratu. Govorila mi je kako su je, kao malu, puno puta pregazili, i ljudi, i životinje, ali ona se svaki put uspjela oporaviti. Sjećala se ljudi u nošnjama, žetelaca i pjesama što su se orile ravnicama, rzanja konja i lupanja zaprega, veselja seoskih svatova, mirisa Slavonije. Pričala mi je o mirisnim zimama, o djeci koja su je gađala grudama, ali i veselom cvrkutu ptica u proljeće na svojim granama. Tužnim glasom mi je rekla da se sjeća i nekih tužnih i teških dana i plača mojega djeda i bake za poginulim stricem u ovom, Domovinskom ratu. Zatim mi je rekla da priđem bliže. Ugledao sam ožiljak, ranu, od udarca groma kojeg je preživjela. Pri rastanku, ispripovijedala mi je o tome kako joj je teško živjeti. Teže nego ikad! Zbog prljavog zraka i otrovane zemlje. Još mi je rekla da osjeća da neće doživjeti novo proljeće. Rastao sam se s njom i krenuo kući, rekavši joj da ću je doći posjetiti. Putem kući razmišljao sam o brezi. Osvrnuo sam se, a ona je ponosito stajala pokraj puta.

Željko Ćelepirović 6.a