Svaki bih dan mogla ići u tu prostranu šumu i sjediti sjeni drveća dok se dok se svjetlos polako probija kroz krošnje velebnih hrastova poput ptičica, u potrazi za boljim svijetom. Dok sjedim, pokraj mene crvići veselo traže hranu. Na stabljici ruše već vidim pupove kako lagano cvjetaju i promatraju sve oko sebe kao da su izgubljeni. Tuliani su tek izrasli iz te crne zemlje, a već im je hladno. Nemilosrdan mraz ih ubija, ali neustarašivi tulipani ne odustaju. Sad ih je još više. Hitre vjeverice skaču po stablima poput skakavaca.  Kad god prođem tom šumom osjetim čaroliju  i čisti, kao začarani, zrak, dok ih stabla s velikim naporom i trudom stvaraju. Šume su, baš zbog toga, naše neprocjenjivo blago. Osjećam da je napokon došlo proljeće, da je tu.

Gabrijela Marjanović 6.b