Došao je i taj dan! Uskliknuli su naši učenici prvog i drugog razreda i s nestrpljenjem očekivali dogovoreni susret s njom – književnicom Željkom Horvat Vukelja. Spisateljicu već jako dobro znaju, pa čitali su njezine priče za lektiru. Ali jedno je čitati knjigu, a drugo je, ipak, slušati i vidjeti osobu koja sve te zanimljive priče piše. Još kada ih i priča, prikazuje...

Dobro su se pripremili i pročitali gotovo sve što je spisateljica napisala. Neki su pročitali Slikopriče, neki Nove slikopriče, Pijanisticu, Leteći glasovir, Balončicu, a Hrabrica im je bila za lektiru. Sa zanimanjem su slušali sve što ime je književnica rekla. Sudjelovali su u razgovoru i tkanju priča, odgovarali na pitanja i doista pokazali da su posebni, originalni, ali i vješti u svojim odgovorima i promišljanjima.

Mi danas nismo imali Hrabricu, ali smo imali našeg hrabrog Damira, učenika drugoga razreda koji je preuzeo ulogu voditelja-predstavljača i svojim prijateljima otkrio sve najbitnije podatke o književnici: gdje se rodila, gdje je pohađala školu, koji je studij završila, gdje radi i što voli. Saznali smo da je uz pisanje njezina velika ljubav i klavir. 

Upoznali su mnogo toga putem zanimljivih priča o EDNERU – zabavnom i pomalo neobičnom gospodinu koji voli plesati po stolu punom mrvica, recimo. Zar nije neobičan taj gospodin?

U konačnici su shvatili da je zapravo pomalo i običan u svojoj neobičnosti te da su ga barem jednom, ako ne i više puta negdje susreli, upoznali. Ma zapravo...možda ga, ipak, dobro znaju. Gospodin EDNER, točnije NERED već je nekoliko puta posjetio svakoga od njih: njihovu torbu, pernicu, bilježnicu...

Susret je bio od neprocijenjive vrijednosti za naše najmlađe. Njima će zasigurno ovaj događaj ostati još dugo u sjećanjima. Prepuni utisaka i obogaćeni novim spoznajama priveli su današnji školski dan kraju. Neki su ostali malo duže u školi nego li obično, al vrijedilo je.