U Svetom Martinu, ispod Ćićarije, dočekao nas je bračni par Vivoda koji se brine o osam magaraca. Magarci su bili skriveni u šumi i pasli. Na poziv svoje gazdarice brzo su jedan za drugim izašli i približili nam se ljubopitljivo nas promatrajući imamo li nešto dobro za pojesti. Poredali su se jedan kraj drugog uz ogradu šutljivo nas odmjeravajući. Čak je i najmlađi tromjesečni Jura stajao kao ukopan. Neobično disciplinirani i šutljivi iznenadili su svojom poslušnošću sve  učenike u posjeti. Razumljivo, djeca su oduševljena crnim stasitim životinjama (prema riječima vlasnika autohtonim istarskim magarcima) željela da ih što prije dotaknu, podragaju, pomaze ili pokušaju uzjahati. No, valjalo je tu skupinu divnih životinja velikih tamnih očiju prvo nahraniti. A i djeci se, promatrajući ih kako slatko jedu, otvorio tek, pa su i ona navalila na svoje sendviče. Nakon  jela djeca su imala priliku ući u ograđeni prostor i družiti se s magarcima, dodirivati ih, komentirati, hraniti…Potom su djeca sjela ispred ograđenog prostora i crtala magarce, a ovi kao da su tek tada živnuli, došli su do ograde tražeći dječje društvo i glasnim revanjem ih pozdravljali i dozivali.  Najviše su dječju pažnju privukli Jura i Pepica, pa su dječja pitanja bila o njima najviše postavljana: „Koliko je star? Što jede? Tko mu je mama? Tata? Zašto držite magarce? „  I tako dok se netko ne umori, postavljač pitanja ili onaj tko na njih odgovara. Dječje zanimanje ponukalo je nas nastavnike da ponudimo vlasnicima suradnju, da nam dođu u Buje na dječju tribinu o magarcima, te da bi voljeli posvojiti Pepicu i brinuti se o njoj  kraće razdoblje. Vlasnici su prihvatili nakon što smo im prezentirali naš projekt i planove uz njega vezane. Tako da se naš posjet farmi nije završio odlaskom s nje, već se nastavlja kroz suradnju s vlasnicima tijekom školske godine. IAAAAAAA ! 

Brigita Rittgasser, učiteljica