Bajka o Gorskom kotaru

— Branka Hlevnjak,  povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i novinarka

Kad kažemo bajka već smo odredili pristup radionici i samoj fotografiji. Kreativnost je polazište s koje se polazi u potragu za prizorima u krajoliku gorsko-kotarskih šuma i planina. Kreativnost u kontekstu bajke koju fotografi ovih radionica žele i trebaju ispričati vizualnim medijem, oslonjena je na maštu. Trebalo je vidjeti ono što drugi ne vide, ili barem nikada na taj način. Trebalo je otkriti oku skrivene stanovnike šuma i razotkriti ih u njihovoj gotovo nadrealnoj fizionomiji. To su kukci i sitne životinje. Fotografiranje tog mikro-svijeta makrofotografijom znači uhvatiti u trenutku ta neobična tijela, njihove udove, oči, ticala. Tako su spretni i strpljivi autori otkrili prava mala čudovišta. Približivši pogled na cvijeće, na leptire, na ljepotu, koja se odjednom uvećala i zasjala u punom sjaju, značilo je ugraditi u bajku velebnost nježnosti i kolorizma. Poigravanje s dubinskim oštrinama, to jest fokusiranje na samo jedan pogled, bilo da su to krila leptirova, ili tučak i latice, pa i sam list kojem sunčev spot obasjava splet žilica, znači buditi emocije u gledatelja i nuđati mu bajku koja je fotografski zabilježena stvarnost. Drugim riječima, pod oštrim okom fotografa i umješnom baratanju teleobjektivima, i opremom za makro-fotografije, nastaje vizualna bajka, koja nije iluzija, već kreativno interpretirana stvarnost. To je proces koji zahvaća i fotografe sudionike i gledatelje/ čitatelje, jednako vodeći ih prema umjetnosti, jedinoj relevantnoj nužnosti koja čovjeka čini čovjekom i gotovo nevidljivo odgaja ljude za solidarno prihvaćanju različitosti i intelektualnu misiju širenja radosti života.

Čak i kada pojedini autori krenu u potragu za širim kadrom, šumskim puteljkom ili kakvom stjenovitom špiljom ili potokom, koncept bajke traži ih, a oni to vrsno nalaze, da se kroz svjetlosne igre i titravost lišća, kroz mekoću mahovine i njezinu rasprostranjenost, šuma doista čini „čarobnom“. Kao u bajci Ivane Brlić Mažuranić „Šuma Striborova“ čak se priviđaju maleni patuljci (Domaći), ili možda kakav vilenjak ili vila iz drugih bajki. Fotografija šumskih prizora, premda fotografirana u stvarnoj rasvjeti i bez foto-šopiranja, koju nalazimo u ovoj izložbenoj postavi ima snagu iluzije, zahvaljujući autorima koji je fotografskim sredstvima znaju kreirati prema zadanom konceptu. Čak i kada se autor/autorica odlučuje za široki pogled sa vrhunaca na gorskokotarske planine bogate šumom, ona nalazi u toj velebnoj vrleti neku „vještičju kućicu svu od slatkiša“, tako se ljupkom i skladnom čini u tom bajkovitom svijetu prirode.

Treba li uopće još dodati da je bajka jedno od najstarijih i najmoćnijih odgojnih sredstava, a da priroda terapeutski djeluje na smirenje od tehnološkog, urbanističkog i financijskog stresa svakidašnjice. Ovako u skladnoj i kreativno bogatoj fotografskoj cjelini različitih autora, na istom konceptualnom zadatku, ovaj projekt vodi gledateljeve misli ka stvaranju kulture mira i nenasilja.