Kada je sigurnost vašeg djeteta ugrožena, bez obzira je li izašlo na ulicu bez provjere, je li se nagnulo preko balkonske ograde vikanje ili vrištanje je sasvim normalno (i nužno!). Uostalom, u tom trenutku, ćete učiniti sve što je moguće kako bi pridobili pažnju vašeg djeteta te ga spriječili da se ozlijedi.

Nakon jedne takve epizode prirodno je da je dijete uznemireno i da se vi želite ispričati za svoju reakciju, a uznemirenost djeteta je samo odgovor na strah i hitnost u vašem glasu, a ne zato što ste bili "previše strogi."  U redu je da ga tada utješite bez ispričavanja. Zagrlite ga i recite mu nešto poput: "Vidim da si uznemiren. Ali ono što si učinio bilo je opasno i uplašio sam se da ćeš se ozlijediti. Nikada to više ne smiješ učiniti." Kažnjavanje djece nakon ovakvog događaja nije potrebno, jer je dijete iz same situacije naučilo svoju lekciju.

S druge strane, postoje slučajevi kad ste previše strogi - kao redovito vikanje radi manjih prekršaja – što se kasnije može obiti o glavu. Djeca mogu postati imuna na roditeljske pretjerane reakcije i ne shvaćati ih više ozbiljno. Ako mislite da ste stekli ovu naviku, duboko udahnite prije reagiranja na ponašanje vašeg djeteta i zapitajte se: "Hoću li sada pretjerano reagirati?" Ako je tako, radije se udaljite na nekoliko minuta i vratite se kada ste se smirili.

U principu, kada je u pitanju discipliniranje djece, najbolje je s njima razgovarati niskim, čvrstim glasom i usredotočiti se na djetetovo ponašanje, odnosno postupak, a ne na njega kao osobu. Također je dobro koristiti prirodne posljedice kada god je to moguće. To znači da ako je dijete u bijesu bacilo knjigu na pod, zatražite ga da je pokupi. Ako ne želi, treba slijediti dobi primjeren timeout ili neka druga posljedica, unatoč suzama molbe.

Dosljednost je ključ za učinkovitu disciplinu, popuštanje pred djetetovim suzama nehotice može pojačati negativno ponašanje.