Uran je sedmi planet po udaljenosti od Sunca i prvi koji je otkriven zahvaljujući suvremenoj astronomiji.

Uran se jedva vidi okom i to samo ako je vidljivost izuzetno dobra. Nebom se prividno vrlo sporo kreće pa ne čudi što su ga stari astronomi smatrali zvijezdom.

Tek u osamnaestom stoljeću engleski astronom William Herschell svojim je teleskopom otkrio ovaj daleki planet. Nazvao ga je Georgium Sidus, što znači Georgeova zvijezda, u čast tadašnjeg kralja Engleske Georga III. No, ovo ime nije prihvaćeno izvan Engleske.

Poput ostalih divovskih planeta, Uran ima atmosferu sastavljenu od debelog sloja oblaka; većinom od vodika i helija.

Na vrhovima Uranovih oblaka vlada velika hladnoća, temperatura je -220°C. Zbog toga teže plinove nalazimo dublje u atmosferi koja je, za razliku od Jupiterove i Saturnove, bogatija ugljikom, dušikom i kisikom. Još dublje, nailazimo na ocean vruće vode pod visokim tlakom koji je održava u tekućem stanju (ne isparava usprkos velikoj vrućini). Još dublje, nalazi se kamena jezgra planeta.

Uranovi oblaci, za razliku od Jupiterovih, su jednolični i plavozeleni. Samo ponekad na njima se pojave pruge i tamne mrlje. Najneobičnija osobina Urana je njegova jako nagnuta os vrtnje tako da su prema Suncu okrenuti polovi, a ne ekvator planeta. Do takvog nagiba moralo je doći zbog sudara s nekim drugim planetom, vjerojatno veličine naše Zemlje.

Uran je jako daleki planet tako da smo o njemu najviše saznali kad ga je posjetila svemirska letjelica Voyager 2, 1986. godine. Ona je otkrila mnoštvo novih satelita i prstenove za koje se dotad samo nagađalo kako postoje.