Na međuopćinskoj smotri LiDraNo 2018. održanoj 24. siječnja 2018. u II. osnovnoj školi Vrbovec Prosudbeno povjerenstvo za dramsko-scenski izraz (Vesna Švarc, II. OŠ Vrbovec, predsjednica; članice Paula Kota, I. OŠ Vrbovec; Andreja Jerković Tare, OŠ Gradec; LjljanaBilanović, OŠ Dubrava) prema postavljenim mjerilima/kriterijima AZZO-a izabralo je i predložilo izvedbe za nastup na županijskoj razini, koja će se održati u Osnovnoj školi Ljudevita Gaja u Zaprešiću 13. veljače 2018. godine:

1. dramsko-scenska igra „Panika u Strahogradu“ u izvedbi učenika 6. i 8. razreda I. OŠ Vrbovec, mentor Helena NAIMKADIĆ, prof.

Povjerenstvo za literarni i novinarski izraz (Žaklina Hasnaš, II. OŠ Vrbovec, predsjednica; članice Jozefina Barić, I. OŠ Vrbovec; Biljana Matišić, OŠ Gradec; Brankica Habuzin, OŠ Dubrava) za županijsku razinu smotre predložilo je sljedeće radove:

Slike pogledajte u fotogaleriji klikom ovdje.

Radovi:

Draga duboka jeka

Toliko je puno riječi, a moramo izabrati one prave.

Vikneš li jednu, otputovat će do kraja svijeta.

Putovat će do najdublje rupe,

sve do izvora bistre doline.

Zvijezde su one što ih nose, a mjesec obasjava;

putovat će s njima draga duboka jeka.

Večer će utišati sve, dan će probuditi,

voda će čekati, a sjena drveta mirovati.

Čekat ću te riječi što bijahu razigrane,

čekat ću kudjelju plavu.

Jeka će ostati tajnovita, putovat će svijetom

u travi nemirnoj, ali u srcu će se skriti

jer svaki put kad čujem riječ,

jeka će se odazvati.

Riječi su uvijek prave.

Nemojmo ih kriti.

Hrvatski jezik ljubimo,

ponosni budimo na ono

što će nam dati.

JEKA 12348, 8. razred

Snovi

Svake večeri po završetku dana,

ili ranije ako sam jako pospana,

ušuškam se u svoj topli krevet.

P. S. Nikako ne prije devet!

Mašta me u mraku zove

i opet snivam šarene snove.

U njima nema nikakva reda

i sve pomalo čudno izgleda.

Moji snovi puni su boja

i haljine su im čudna kroja:

neke su brdovite,

ostale valovite.

U šumama su podmukle zvijeri,

na livadama razigrano cvijeće i leptiri.

Jašem svog vranca nepoznatim stazama,

napajam ga u blistavim oazama,

pjevam u zboru vrabaca,

sviram u orkestru zelenih žabaca.

I čamac drveni plovi rijekom snova

do jutra gdje započinje pustolovina nova.

RADOST 12312, 8. razred

Učenica Osnovne škole Gradec Elena Bernadić osvojila već šestu nagradu na različitim likovnim natječajima

Jednim čizmicama obula cijelu obitelj

Najviše mi smeta kad me pitaju koga sam to nacrtala. Svi moji “likovi“ žive u mojoj mašti, a svaka je sličnost sa stvarnim osobama sasvim slučajna – kroz smijeh govori svestrana 12-godišnjakinja.

Elena Bernadić ni na prvi pogled ne odaje dojam sasvim obične 12-godišnjakinje. Uz to što je vedra, uvijek nasmijana i okružena prijateljima, omiljena u 6. b razredu čija je i predsjednica, uvijek je i lijepo i skladno odjevena i čini se da je u svakoj od njezinih odjevnih kombinacija vidljiv umjetnički duh. Ta odlična učenica Osnovne škole Gradec izvrsno slika, ilustrira i piše vlastite stripove u kojima žive junaci iz njezine mašte. Od prvoga razreda svoje radove šalje na različite likovne natječaje i gotovo uvijek nešto osvoji. Posljednja osvojena nagrada, bon od 1000 kuna u jednom lancu za prodaju obuće bio je povod za naš razgovor s Elenom.

Elena, čime si ovaj put nadmašila ostale sudionike i ponovno osvojila prvu nagradu u jednom časopisu za mlade?

Jesi li već potrošila novac?

Tko je prvi prepoznao tvoj crtački dar? Tko te potiče na slanje svojih radova?

Na koliko si natječaja sudjelovala i koja ti je nagrada najdraža?

Poznato je da radiš odlične stripove. Odakle ti ideje za likove i njihove razgovore?

Gnjave li te prijatelji iz razreda da im nešto crtaš na satima Likovne kulture?

Osjećaš li se posebno zbog svoga talenta? Planiraš li se njime baviti u budućnosti?

ČIZMICE54321, 6. razred

Usamljeni dječak

            Mnoga su djeca usamljena. To znam. Znam i da je mnogo djece još usamljenije od mene. Ali mi se moja situacija čini najgorom. Po cijele dane sam u kutu, po cijele dane nitko ne priča sa mnom. Zna proći i tjedan, a da uopće nemam cijeli razgovor. Roditelji su stalno na poslu, kolege imaju svoje grupice… I eto me opet, veliki odmor, a ja sam. Valjda je to zbog mojih osrednjih ocjena, moje sklonosti pričanju, mojih klempavih ušiju, moje opće nepopularnosti? Valjda nikad neću znati. Kada bih imao barem jednog prijatelja, sve bi bilo lakše.        

            Oh, zvonilo je! Trebam ići natrag u razred. Horda djece trči prema učionicama kao krdo slonova. Guraju se, viču i trče kao da će prouzročiti smak svijeta ako ne stignu na vrijeme u učionicu. Grupice se formiraju i „čepe“ prolaz hodnikom što stvara samo još veću graju. Mirno prolazim kroz svu tu strku i buku. Ionako me ne zamjećuju. Probijem se kroz jedan od tih „čepova“ i uđem u razred. Kako sjedam u svoju klupu, primjećujem nešto neobično. Ne mogu točno odrediti što, ali nešto nije kao prije. Naš učitelj biologije, u isto vrijeme i naš razrednik, stoji pred razredom. Ali kraj njega je još netko. Crnokosa djevojčica, otprilike mojih godina, stoji tamo zelenih očiju uperenih u mene. Taj neobičan spoj crne i zelene samo doprinosi njezinoj ljepoti. Učitelj nešto priča, ali ga ja baš i ne slušam. Uspijem uhvatiti ljepotičino ime. Tina. Zove se Tina. Tina, Tina, Tina… Kako lijepo ime. Tina još nekoliko sekundi gleda u mene pa okrene glavu izazivajući tako val kao ebanovine crne kose (ako ćemo se koristiti opisima iz „Snjeguljice“), koja joj potom pokrije lice. Tek sada obratim pažnju koga to ona gleda. Vanju. Valjda je postavio neko pitanje. Kada mu je odgovorila, druga su djeca imala još pitanja pa im je odgovarala. A Vanja se cerio prema meni onim svojim žutim zubima. Namignuo mi je. Zbilja ne vidim zašto ga neki ljudi toliko vole. Ta njegova uvijek masna kosa, žuti zubi, loše ponašanje i još gore ocjene samo su mali komadić lošeg dijela Vanje. Rekao bih da ga mrzim, ali mrziti nije dobro pa ga zato samo ne volim. Vanja je valjda razlog moje izolacije. S obzirom da je toliko popularan, biti njegov neprijatelj baš ti se i ne odražava najbolje na društveni život. Ali, vratimo se u sadašnjost. Tina mi se smiješi onim svojim zelenim očima iako su joj usne ozbiljne. S njom u razredu vrijeme prolazi puno brže, već zvoni za kraj zadnjeg sata. Nakon škole čujem nečiji glas. Okrenem se i vidim Tinu. Viče mi: „Hej, ti!“ zato što ne zna moje ime. „Da?“ odgovorim ja pomalo tupavo. „Htjela sam popričati s tobom“, kaže ona. Izravna je. To mi se sviđa. Pokrenula je razgovor o Vanji. Pričali smo, dugo smo pričali, sve dok se nismo trebali rastati. Ali to je u redu, vidjet ću je opet sutra.

            Znam da su mnoga djeca usamljena, ali taj se broj danas smanjio za jedan.

PRIJATELJ 11518, 7. razred