Tekst: Mali novinari i učiteljica Irena Barić
Foto: Ivica Brlić

O maskama nešto opširnije u tekstu s otvorenja izložbe kojeg je pripremio ravnatelj Mirko Golovrški.

OTVORENJE IZLOŽBE O MASKAMA

Drage sugrađanke i sugrađani, maskirani i otkriveni, pritajeni i otvoreni, našminkani i umiveni!

Završena je još jedna sezona maskiranja i prikrivanja, kreiranja i ludovanja.  Red je vratiti se svakodnevnom, pa eto i korizmenom načinu života. Nastupilo je vrijeme za maske koje navlačimo svaki dan.

A jeste li svjesni dokle seže maska i maskiranje, od prošlosti do  svemirskih prostranstava,  od razloga do povoda, od namjere do slučajnosti?

O maskama zaista možemo govoriti na mnogo načina: o doslovnom i prikrivenom značenju riječi, prigodničarskom ili permanentnom maskiranju, običajnom ili obrednom, estetskom ili funkcionalnom, zabavnom ili egzistencijalnom, razložnom i bezrazložnom, korisnom ili štetnom itd.

Riječ maska potječe od latinske riječi mascus, masca, što znači duh, ali i krinka, obrazina, krabulja, koja prekriva samo lice ili tijelo.

Nećete vjerovati, maska ili kamuflaža služi i za prikrivanje i većeg broja ljudi, čitavih postrojbi, oružja, vozila, brodova, pa čak i određenih strateških namjera.

Na maskama se zarađuje, čak dobro zarađuje, s maskama se živi, ali i umire.

Najčešća je uporaba tzv. maskare, svakodnevnog ženskog  rekvizita. Iako nije namijenjena agresiji, ima sasvim  bezazlenu namjeru da osobu koja ju koristi učini ljepšom i privlačnijom, da istakne ono što se istaknuti treba, a prikrije ono što nas ne čini atraktivnima. Ona nas ipak čini drukčijima nego što stvarno jesmo.

Maskare se koriste amaterski,  ali bolje stojeća klijentela koristi skupe usluge stručnjaka za ovaj posao. Prikrivamo sijedu i rijetku kosu, bore i podočnjake, ispucale usne, pjege ili ožiljke, popravljamo opći dojam o svojoj vanjštini, ali i nutrini.

Masku koriste vojnici, vatrogasci, liječnici i medicinske sestre, radnici u tvornicama ili radnjama s isparavanjima, varioci, pacijenti, ali i razbojnici, pljačkaši. Neki da se prikriju, onemoguće prepoznavanje, a neki da prežive ili ne naude drugima.

Nose se maskirne uniforme, prodaju se maskirne boje, proizvode se maske svih mogućih zastrašujućih ili privlačnih likova i spodoba, kopija poznatih ljudi, iz životinjskog, nepoznatog i imaginarnog, nebeskog i podzemnog svijeta.

Maskom se sakrivamo, kako fizički, tako i duhovno, emocionalno. Kad stavimo masku, slobodniji smo reći što mislimo, učiniti nešto što bez maske ne možemo, pokazati i svoju drugu stranu.

Pod maskom se lakše opustimo, razveselimo, izbacimo iz sebe što nas sputava, postajemo onaj drugi čovjek kojeg svatko drži u sebi. Zapravo, možda postajemo ono što i jesmo?

No, svakako je simpatičnije maskirati se nego demaskirati. Ljudi imaju potrebu  živjeti iza neke maske, koja skriva neke naše tajne,  osobine, mane  ili čak i radnje.

Zato, kad padnu maske, ostajemo iznenađeni, često konsternirani, zaprepašteni. Ni jedna maska nije tako vrijedna i dragocjena kao ona koja nas skriva svaki dan. Tek kad maske padnu, svijet je onakav kakav je stvarno. Osobe kojima padnu maske su razotkrivene, razgolićene, potpuno drugačije od onih kakve smo ih poznavali.

Zato, nemojmo o maskama misliti da su samo za jednokratnu upotrebu, da služe za igru i zabavu, da nam pomažu u osjećaju nesputanosti, slobode. Ako svoju masku navlačimo svaki dan, ako igramo ulogu koja nam ne pripada, ako nismo to što jesmo, maska nas zapravo opterećuje.

Možda smo baš ono što smo ispod maske, prigodničarske ili svakodnevne, ili samo ono što ostane kad maska padne.

Ovo što večeras vidite je rad učenika Osnovne škole „Mato Lovrak“ koji su pokušali proniknuti u zamisao nastavnika Gordana Bijelića, vjerujući u njegove dobre namjere da se možemo izraziti i izradom maski. Ako se netko prepozna, to je zaista samo puka slučajnost!

                                                                            Tekst: Mirko Golovrški