U Domu kulture 19. studenoga 2018. godine upriličen je program u sklopu kojega su prisutni mogli poslušati predavanje o pjesniku Antunu Branku Šimiću koje je održala prof.dr.sc. Lahorka Plejić Poje, pogledati dokumentarni film o životu i djelu pjesnika scenaristice i urednice prof. Ljubice Benović, poslušati stihove u interpretaciji Zrinka Kapetanića. Predsjednica Matice hrvatske prof. Vjekoslava Bagarić i ravnateljica Gradske knjižnice Nova Gradiška prof. Biljana Dakić dodijelile su i priznanja učenicima koji su se prijavili na natječaj. U izložbenom prostoru postavljena je izložba posvećena liku i djelu autora, a čija je autorica prof. Danijela Juranović.

U nastavku pročitajte Julijin rad.

Moja zvijezda

Svaki put kad pogledam večernje, tamnoplavo nebo i preko tisuću zvijezda što ga kite, sjetim se svoga djeda. Sjetim se trenutaka kada bi izvadio svoj stari i prašnjavi teleskop pa gledao zvijezde. Imao je i veliku kartu na kojoj bi ucrtavao zviježđa. Često je govorio da svaka zvijezda ima svoju neispričanu  priču. Govorio je i da je njegov djed tamo, i baka i roditelji, da nas gledaju i paze.

Moj djed bio je dobar čovjek, moj najveći uzor. Često bi me začudila ta njegova dobrota, ali bih joj se i divila, jer su mog djeda svi znali i pamtili baš po toj nesebičnoj dobroti. Sigurna sam da je on zaslužio mjesto na svojoj zvijezdi. Dobra djela što ih je počinio tijekom života su, ako se mene pita, neizbrojiva. Na primjer, često bi susjedi pomogao posaditi cvijeće  iako je bio star i imao bolna leđa. Također bi tati, jer je tata imao puno posla, otišao u trgovinu kupiti potrebne namirnice. I kad bi na ulici vidio  nekoga da prosi novac, kupio bi mu hranu i dao nešto novca što mu je ostalo. Djed bi mi stalno govorio: „Ako želiš da te pamte, moraš ostaviti svoj trag ovdje na Zemlji.“ On je svoj zasigurno ostavio. Ostavio ga je na susjedi i njezinom cvijeću, na tati svim svojim uslugama, na onom prosjaku, koji je uz njegovu pomoć preživio i još, čula sam, našao posao i dom i osnovao obitelj. I najvažnije od svega, ostavio je svoj trag u meni.

Zauvijek ću se sjećati njegovih priča koje mi je pričao i, ono što je on najviše želio, sjećati se njega. Valjda je zato i zadnja rečenica koju sam od njega čula bila upravo: „Zapamti me…“ Sad je i on među zvijezdama, čuva me i pazi, a moj zadatak je da njegova priča ne ostane neispričana.

Tekst: Julija Vidošić i Natalija Golovrški

Fotografije: Iva Češić