Za sve nas – svoje kolege i mnoge sadašnje i bivše učenike odgovorila je na nekoliko pitanja. O svom bogatom životnom i radnom iskustvu progovorila je s puno životne radosti pa se nadam da ćete, kao i ja, uživati u njezinoj priči.

Rođena sam 30.prosinca 1946. kao najmlađa od sedmoro djece u obitelji Papp, u Palovcu, malom selu uz mađarsku granicu, pored Čakovca u Međimurju. Najstariji je brat imao već 20 godina, a sestra ispred mene 10 godina.

Tata Vinko imao je rusoovski koncept – odgoj mora slijediti prirodni razvoj. Bio je kolar, majstor koji je od drveta izrađivao sve što je poželio. S njim sam u radnji provodila puno vremena, a kako su braća već počela raditi ili bila pri završetku školovanja, ja sam mu često bila glavna pomoćnica. Druženje s njim bilo je iznimno, znao je puno priča i legendi, imao bogato životno iskustvo i zdravu životnu filozofiju. Majka Tereza marljivo je radila, nasmijana, optimist, često je i lijepo pjevala. Tata je svirao violinu i tambure, cimbole, kuća je uvijek bila puna ukućana, prijatelja, susjeda, kumova.

Budući da je Međimurje u kutku Hrvatske, između Slovenije i Mađarske, gdje se miješaju sva tri jezika, s govorom sam uvijek imala problema. Tek u prvom razredu osnovne škole susrećem se s književnim jezikom. Sestra je kao učiteljica službovala u Dučićima i Kupćini (mjesta u Žumberku) pa da nećak ima društvo, tamo sam polazila prvi i drugi razred, treći i četvrti završila sam u Palovcu i peti razred nastavila u Čakovcu. Do škole sam putovala vlakom jednu željezničku stanicu. Profesorica glazbe tati je govorila da imam smisla za glazbu, upisala me u osnovnu glazbenu školu u Čakovcu i besplatno podučavala. Tata je to prihvatio i bio ponosan kad sam svirala na završnim koncertima, ali poslije osnovne škole nije htio ni čuti da nastavim srednju glazbenu školu u Varaždinu. Zamišljao je da ću morati svirati po kavanama, zabavama,…, a to nije za žene. Morala sam ići u gimnaziju u Čakovcu. Bilo nam je lijepo, nastava se održavala u starom gradu Zrinjskih i Frankopana, cijeli je dvorac bio naš, mašti smo pustili na volju, ali meni je nedostajala glazba. Popustila sam u učenju, nastavljeni su pregovori i uvjeravanja s tatom. Braća su pomogla pa sam se sljedeće godine upisala u glazbenu u Varaždinu. Tog se ljeta otac razbolio, ujesen umro. Nije dočekao moje prve ocjene – same petice na kraju 1.polugodišta. Mama i braća pomagali su mi u školovanju i bili potpora. Srednja škola trajala je šest godina – dva razreda pripremne i četiri srednje. 1968., nakon mature, mogla sam se zaposliti i nastaviti školovanje uz rad i to sam iskoristila. U Međimurju u jednom selu već sam imala posao.

Za vrijeme ljetnih praznika u jednim školskim novinama koje sam slučajno našla, objavljeno je pet natječaja za nastavnika Glazbene kulture. Više iz znatiželje (onako u šali) poslala sam zamolbe i dobila pozitivne odgovore iz svih pet mjesta. Škola u Novoj Gradiški tražila je da dođem na razgovor. Od Zagreba na istok domovine nisam nikada putovala i odlučila sam – idem vidjeti. Ravnatelj škole i kolega iz Glazbene kulture Vinko Sokić lijepo su me primili i uspjeli nagovoriti da dođem u Novu Gradišku. I evo mene! Od 1.rujna 1968. do ove godine vjerno sam služila u istoj osnovnoj školi pune 44 godine. Uz rad sam završila Pedagošku akademiju u Zagrebu. Već prve godine boravka u Novoj Gradiški zaljubila sam se, osnovala obitelj i sa Slavoncima lijepo živim.

Uvijek sam vodila zbor i orkestar – orkestar melodika (osvajao je prva mjesta na smotrama), mješoviti orkestar gitara i harmonika, tamburaški orkestar. Bilo je puno nastupa u školi i izvan nje. Škola je imala preko 1300 učenika, a u zboru je pjevalo 100 djece uz pratnju orkestra. Glazbeni smo imali dva sata tjedno, učenici su imali svoje instrumente, blok-flaute, melodike, usne harmonike, udaraljke,… Bilo je veselo i zanimljivo. Kasnije je nastava reducirana na jedan sat tjedno i morali smo se prilagođavati.

Nekada su razredi bili brojniji (32-36 učenika), ali je bilo nekako smirenije, sada je dostanervoze i nepotrebnih prisila. Djeca su se ponekad i fizički kažnjavala i na taj smo ih način zastrašivali. Danas ih nastojimo osvijestiti da odgovorno i ozbiljno preuzimaju svoje obveze. To je prirodniji i bolji način, ali zahtijeva i drukčiji pedagoški pristup. Voljela sam biti razrednica, više sam se zbližila s djecom, imali smo priliku upoznati se i izvan nastave, pogotovo na višednevnim ekskurzijama.

Na putovanjima autobusom obično sam sjedila straga s razredom, pjevali smo, pričali viceve, smijali se glupostima. Dečki iz razreda jednom su pobjegli sa sata, dovela sam ih s igrališta, u hodniku kraj dvorane kaznila i rekla: „Od sada samo službeno!“ Za vikend smo išli u tradicionalni posjet Zagrebu (izložba u Tehničkom muzeju, posjet stadionu Dinama i kazališna predstava). Prije predstave u kazalištu Komedija svakiučenik donio mi je cvijet „za pomirenje“. A u povratku kući – zna se gdje sam sjedila!

Sjećam se i jednog zadnjeg sata prvog polugodišta u jednom sedmom razredu. Prije toga nekom sam učeniku zaprijetila da će zbog nemarnosti imati dovoljan. Umjesto njega kolega je donio pismo u kojem moli veću ocjenu, svjestan svojih pogrješaka i obećaje da će se u drugom polugodištu popraviti. Bilo je dirljivo i ja sam popustila.

Voljela sam vesti minijaturne goblene i plesti vunene veste za sebe i svoje. Sada čitam, rješavam sudoku, provodim 1-2sata na računalu, pjevam sa zborovima u gradu. Kada se približavaju blagdani, izrađujem detalje i sitnice za svoje najdraže

Svu dobru glazbu. Jednom su učenici nazvali moju glazbu „finom“. Volim svu vrstu glazbe kada se lijepo izvodi.

Život bez cilja je kao lađa bez kormilara. Ništa nije nedostižno. U ono što želiš uloži puno truda i strasti – isplatit će se!

Nadam se da će ova lijepa priča kolegice Julijane biti nadahnuće i brojnim sadašnjim i budućim učiteljima i da će barem s podjednakom strašću uživati u odgajanju mladih ljudi.

Kolegici Julijani želim zdrave, sretne i duhom i glazbom bogate umirovljeničke dane!

Natalija Golovrški, novinari