Vukovaru, gradu heroju

Nedjeljno je popodne i razmišljam o zadanoj temi. Odlučila sam pitati roditelje za neke podatke o Vukovaru i danima vezanim uz njegov pad.

Neka djeca, u ono doba, kada je Vukovar bio najviše granatiran, nisu imala roditelje jer su nastradali u ratu. Dok razmišljam o ratnim stradanjima ne mogu zamisliti da nemam gdje spavati, da se skrivam u podrumu i strahujem za vlastiti život. A tamošnja djeca, u ratno vrijeme, tako su provodila dane. Pune neizvjesnosti, boli i očaja. Zahvaljujući njihovoj žrtvi i hrabrosti njihovih roditelja i braće, ja danas mogu uživati u slobodi, igri i sreći.

Odlučila sam potražiti fotografije i snimke o Vukovaru. Pregledavajući ih, jako su me potresle. Uplašena lica djece te umorni i izgladnjeli ljudi bez nade u meni su pobudili tugu. Spoznavši to, svjesna sam što se događalo u Vukovaru i tko je vlastitim životom branio grad. Mnogim je današnjim glazbenicima i književnicima Vukovar poticaj za pisanje umjetničkih djela. Saznala sam tko je bio Siniša Glavašević i Blago Zadro.

Vukovar je danas hrvatski herojski grad, obnovljen je, ali ljudska srca teško zacjeljuju.

Odlučila sam se pomoliti za svu djecu koja tada nisu imala priliku proživjeti bezbrižno djetinjstvo.

Zahvaljujući njima, ali i svim stanovnicima Vukovara, grad zaslužuje nositi naziv HEROJ!

                                                                                               Filipa Banovčić, 5.c

Vukovaru, gradu heroju!

Moji roditelji ne vole pričati o ratu. Kada vidim njihove zamišljene i tužne poglede na spomen rata, znam da je to nešto što pokušavaju zaboraviti. Ali, ima nešto što se ne može i ne smije zaboraviti – Vukovar! Grad na Dunavu, simbol rata, patnje, straha, ali i hrabrosti i ponosa!

O Vukovaru sam najviše naučila gledajući televiziju. U Domovinskom ratu, u gradu Vukovaru, vodila se najveća bitka hrvatskog naroda. Gledajući slike ruševina, nepreglednih kolona žena i djece, osjećam tugu i žalost zbog ljudi koji su proživjeli veliku i neizbrisivu patnju. A bili su nedužni, nikome ništa nisu skrivili! Veliki broj nestalih osoba nikada nije pronađen. Teško je i zamisliti gorčinu i tugu obitelji koje nikada nisu saznale gdje su sahranjeni njihovi najmiliji i što im se, zapravo, dogodilo. No, uz osjećaje tuge i žalosti, osjećam ponos i nadu. Kako su samo bili hrabri branitelji koji su stali u obranu svoga grada, svoje domovine! Nadljudskom su snagom branili svoje domove, štitili djecu i roditelje, borili se za slobodu svih nas.

Zahvalna sam im na tome, zato Vukovar ne treba izbjegavati, ne smijemo zaboraviti patnju, bol ljudi koji su tamo živjeli i ratovali.

Zbog njih mi danas živimo mirno i slobodno. Hrvatski branitelji, hvala vam za slobodu!

                                                                                     Tamara Matokić, 5.c

Vukovaru, gradu heroju

Prije nekoliko godina, gledala sam dokumentarni film o gradu Vukovaru. U filmu su se prikazivali kadrovi rata, uništenja i ljudskog plača. Sjećam se djevojčice velikih očiju natopljenih suzama i kolona ljudi, koji su, izlazeći iz svojih skloništa, svakodnevno strahovali za svoj život i sudbine svojih najmilijih. Roditelji su mi pričali o padu Vukovara. Iz njihove priče shvatila sam da je Vukovar bio heroj grad. Pretrpio je mnogo boli. Neki njegovi hrabri branitelji žrtvovali su svoje živote za nas.

Katkad, dok se u ove lijepe jesenske dane igram sa svojim prijateljicama, obuzmu me tužne misli. Sjetim se one iste uplakane i tužne djevojčice.  I razmišljam kako bi meni bilo da nemam slobodu uživati u igri, veselju i učenju. Zato me svi uče da poštujem ono što imam.

                                                                                                     Karla Kolić, 5.c

Vukovaru, gradu heroju!

Vukovaru, ovoga studenog

mislim na tebe.

Gradu, kojeg još nisam upoznala,

čijim ulicama još nisam šetala,

po prvi put mislim na tebe!

O tebi danas slušam tužne priče.

Zamišljam rijeke ljudi koji te napuštaju

i njihove razrušene domove.

Mislim i na uplakanu djevojčicu

s kojom je tugovao cijeli svijet.

Duša tvojih ljudi

vratila te u život!

Parkovi su tvoji ponovno zeleni,

a Dunav Vuki novu pjesmu pjeva.

Gradu heroju,

danas s ponosom i poštovanjem

mislim na tebe!

Upalit ću svijeću i moliti se

da se tvoja tuga nikada ne ponovi! 

                                                                                        Maja Golovrški, 5.c
 

Vukovar, ponosni grad!

E moj Vukovaru, heroju grade,

svatko se sjeća kada tvoje ime pade.

No, iako si razrušen bio

svatko se tobom ponosio!

Tvoja hrabrost

i žrtva na oltaru Domovine

veća nego svaka stvar i biće

bila je i uvijek opjevana bit će!

Vukovaru, ti razrušen više nisi,

ali tvoja žrtva i dalje puni moje misli.

Danas, u miru, tvoje se nebo plavi –

proklet bio tko Tebe zaboravi!

Vukovaru grade,

svaka te mati znade.

Neka po ljepoti,

a neka po velikoj žalosti.

Kao stijena si snažan,

svima nama jako si važan.

Nismo spriječili da te sruše,

ali ne dajmo da te i dalje guše!

Naše su ruke male da te spase,

ali dovoljno velike za paljenje

svijeća koje se gase.

Vukovaru, heroju grade,

naš si ponos i dika.

Čuvat ćemo sjećanja na to

kako je tvoja patnja bila velika.

                                                  Petra Oršulić, 5.c

Vukovar

Vukovar ili grad heroj! Domovinski rat, 90-te godine. Pri samoj pomisli na Vukovar, mnogima će krenuti suze na oči. I znat će, mnogi im dragi stradali su u ratu. Mnogo ih je, mladih i starih, koji su bili spremni dati svoj život kako bi njihovi potomci imali siguran dom.

Vukovar se s vremenom oporavio, ali vrijeme nije izbrisalo sve rane. Mnoga srca žena ostala su u komadićima zbog smrti muža, dječja srca plaču za očevima, ali svako srce plaši se jer razaranje Vukovara bio je znak što je čovjek u mogućnosti učiniti svome bratu, koliko čovjekovo srce može biti bezosjećajno, koliko duša čovjeka može biti prljava, um pomućen. Bilo je to, prošlo je, ali duboko u nama taj događaj još živi. U svakom Hrvatu postoje odanost i poštovanje prema svim vojnicima koji su poginuli, molitva zahvale za tako veliku žrtvu.

                                                                                                    Lorena Savi, 7.b

Vukovar – grad heroj

Vukovar, za neke samo običan naziv, za druge običan grad. No, ne i za Hrvate, osobito ne za branitelje i njihove potomke te obitelji poginulih. Vukovar, naš grad heroj, zaslužuje to ime!

On je pretrpio brojne napade i bombardiranja. Obitelji u gradu heroju možemo nazvati herojskim obiteljima jer zamislite sebe mjesecima u podrumu, polumračnom prostoru osvijetljenom svijećom ili fenjerom kako u noći čujete rušenje roditeljskih kuća, brinete o hrani i vodi te neophodnim lijekovima bez kojih i bezazlena prehlada postaje smrtonosna. Živjeti u nadi da bomba neće uništiti baš njih i njihov podrum, bez sigurnosti da će se ujutro probuditi živi. Preživjeli branitelji su, stoga, heroji cijele države i naroda. Nedolazeći kući mjesecima pa čak i godinama, borili su se za ovo gdje jesmo i što jesmo danas. Prolazeći kroz ratište branitelji su se borili i s teškim osjećajima. Trudeći se ostati pribrani, morali su pustiti suzu ugledavši poginulog prijatelja na prvoj crti bojišnice. Svatko od njih znao je da je to mogao biti i on ili će biti sutra, prekosutra, tko zna kada.

Svake godine, 18. studenoga,  na obljetnicu pada grada heroja, obitelji preminulih i nestalih pale svijeće moleći se za duše heroja Domovinskoga rata te idu u Vukovar odati im počast zbog njihove žrtve za sve nas.

                                                                                                      Bruno Masnica, 7.b

Hrvatski ponosni grad Vukovar

Vukovar je grad heroja, razaranja i patnje. Vratiš se u prošlost. Prije 21. godinu. Hodaš razorenim i opustjelim ulicama. Osjećaš nemir, strah i patnju ljudi. Osjećaji ti pomućuju misli, a ti si samo malo nevino dijete koje se želi bezbrižno igrati, želi da prestanu rat, razaranje i mržnja. Skrivaš se u podrumima grada, dok granate neumoljivo padaju, a ti se nadaš da je svaka posljednja. Heroji, oni koji su se žrtvovali za nas i naše živote. Kako bi nama osigurali bezbrižno djetinjstvo. Našim obiteljima slobodu. Jesu li morali to raditi? Jesu li morali uništiti svoje živote radi naših? Nisu, ali ipak su to učinili. Zašto? Zato što su odani svome Vukovaru i Hrvatskoj, a sada počivaju na Ovčari, u miru i spokoju, tišini i ljubavi. Nikada ih nećemo zaboraviti, čuvat ćemo ih zauvijek u našim mislima i duši.

Vječni plamen će gorjeti za njih, naše heroje, a Vukovar – njega ćemo pamtiti po izdržljivosti i hrabrosti.

                                                                                                        Leonarda Lukačević, 7.b

Vukovar – sveto ime

Hladno kišno jutro. Među stanovnicima grada danas naizgled vlada sreća, no u srcu još uvijek duboka žalost i tuga za poginulim članovima obitelji koji su, braneći Vukovar, dali svoj život. Vukovarska je bolnica primila mnogo ranjenika, a osoblje je ugrožavalo svoj život, pomažući im. Svakoga je dana živote gubilo mnogo ljudi, među kojima je i hrabri radijski izvjestitelj Siniša Glavašević. Taj je veliki hrvatski ratni heroj svakodnevno, unatoč opasnosti na terenu, izvještavao slušatelje o razorenom Vukovaru i svim ratnim zbivanjima u njemu.

Mnoga su djeca izgubila roditelje, no vjerojatno su danas neizmjerno ponosni na njih jer su njihovi očevi pokazali velikodušnost i hrabrost. Srušene su mnoge kuće, škole i crkve. Na Memorijalnome groblju nalazi se masovna grobnica na kojoj su bijeli križevi i vječni svijetleći plamen u čast ubijenim braniteljima. Vukovarski vodotoranj i dalje hrabro stoji na istom mjestu i simbolizira ratne dane. Vukovar s pravom nazivamo gradom heroja jer su mnogi hrabri branitelji dali svoj život u Domovinskom ratu braneći hrvatski grad na Dunavu, sveto ime Vukovar.          

                                                                                                                 Ana Oštrić, 7.b

Tekstove uredili i za web pripremili: Novinari, Sanela Jurić, prof.