Život je san – učini ga stvarnim

       Odmalena sam maštala da ću postati slavna i poznata osoba. Prvo sam htjela postati pjevačica, a zatim modni kreator. Moje su maštarije pale u vodu kad mi se rodio brat. Naime, rodio se sa šest mjeseci i bio je vrlo bolestan. Nismo znali hoće li preživjeti. Mjesece i mjesece provela sam u bolnici s roditeljima. Bili su to mučni mjeseci, puni brige i tuge. Gledala sam svoje roditelje kako strahuju i plaču, a ne mogu mu pomoći. I ja sam strahovala s njima zbog jednoga biće koje nisam ni poznavala. Danima sam  promatrala kako se  onako sićušan i nemoćan bori za svoj život.  Tada sam shvatila da je u životu najvažnije zdravlje. Odlučila sam, kad odrastem, postati pedijatrica.

      Možda neću biti poznata i slavna, ali ću u svome poslu biti dobra, najbolja. Pomagat ću nedužnoj  bolesnoj djeci, tim nemoćnim borcima. Odlučila sam to promatrajući dječicu u bolnici kako se sa smiješkom na licu bore protiv okrutnih  bolesti. Shvatila sam da ću svaki dan biti blagoslovljena i sretna u njihovom društvu. Ublažavat ću njihove bolove liječeći ih. A nagrada će mi biti suze radosnice u očima njihovih roditelja kada im kažem da su im djeca ozdravila. Suze kakve su klizile i niz lice moje majke kada smo moga brata donijeli kući.

                                                            Antonia Zeba

                                                   OŠ Mate Lovraka, Vladislavci