Glavni ured Hrvatske turističke zajednice (HTZ) je početkom godine u svim školama i vrtićima u Hrvatskoj u sklopu projekta „Volim Hrvatsku“ proveo interni natječaj za najbolji rad učenika i djece na temu „Učimo od prirode“.

U srijedu, 6. travnja, u Županiji su uručena priznanja za najbolje likovne i literarne radove djece i učenika u ovogodišnjoj akciji. Događaju je prisustvovao zamjenik župana Ivan Pal, koji se tom prigodom obratio učenicima i njihovim mentorima, te je kasnije zajedno s direktorom županijske TZ Zdravkom Mihevcom dijelio priznanja.

 U kategoriji literarnih radova učenika osnovnih škola, od 20 literarnih radova učenika iz 7 osnovnih škola, naša škola je zauzela 1.  mjesto  za  rad učenice Jelene Vujković  iz 7. a razreda. Njezina mentorica  Marija Halaček također je dobila priznanje. Iskrene čestitke Jeleni i Mariji ! 

Ovaj uspjeh je uz dana priznanja donio školi i vrijednu nagradu od 8 000,00 kuna!

Pjesma  kojom je Jelena osvojila nagradu dobila je izvanrednu kritiku te vam nudimo da pročitate   cijeli osvrt  članice prosudbenog povjerenstva:

Rad Jelene Vujković  „Bleske nestale, kmice ostale“ učenice 7a razreda OŠ Molve predstavlja izuzetno zreli rad pisan u maniri matoševsko-vidrićevske poezije ukoliko iščitavamo tekst prvi puta, a kada uronimo u njega, na tematskoj razini, lako ćemo iščitati i kajkavskoga Šimića.

Početak pjesme je lepršav, vedar baš kao i Vidrićev Pejzaž I.. Tu je plavo nebo, ali ono je i vedro i lepo, a tu su i oblak i sonce. Početak statičan, miran, a onda nas autorica uvodi u naš svijet, našu svakodnevicu, vrevu i sonce i veter nekam se žure.

Simboliku djetinjstva, jutra, početka savršenoga života nije teško iščitati iz ovih početnih stihova.

Zrelost teksta ogleda se već u drugoj kitici, u podnevu kako i doliči - središnjem dijelu dana ili nečijega života. Onom dijelu kada nam se počinju skupljati oblaci i zaklanjati nam sunce, kada se to dosada lepo nebo počinje mrnjiti i bode nam kmično.

I završetak – pol šesta, predvečerje našega života obilježeno zrelošću promišljanja i lakoćom zaključivanja da se Zemlja nije ni maknula, a mi smo stigli našemu kraju. Jesmo li štogod naučili od prirode tijekom života, pita se autorica i daje odgovor „Moramo razmeti zakej se kmiči!“ – toliko snažan stih za djevojku 13/14 godina. Koliko dubine?! Odgovor nam daje nebo koje ispisuje svoje priče, a svatko čitati znade. Znamo li doista svi čitati? Jesmo li shvatili što nam poručuje ova mlada djevojka, sedmašica, nama koji smo iskusni imamo toliko toga iza sebe, brinemo o ovome i onome, održivim razvojima i ni sama ne znam čemu sve ne. Tako je jednostavno živjeti. Sve nam piše, eto na komadiću neba što se stere nad nama, a mi izmišljamo i izmišljamo, a samo sebi propast priskrbljujemo. Jasna nam poruka dolazi s neba, eto baš i ovih korizmenih dana, a djevojci iz sela podravske katedrale, iz Marijanskoga svetišta nije bilo teško ju spoznati i svima nama podariti.

Rad savršenog stiha, metrike, zvučnosti i zvonkosti podravske kajkavštine, rad moderno strukturiran, grafički suvremeno oblikovan izuzetno suvremene, svevremenske teme ljudskoga postojanja i življenja u skladu s osnovnim prirodnim zakonima,  predlažem da predstavlja Koprivničko-križevačku županiju na državnoj smotri.

Bleske nestale, kmice ostale

Nebo je denes tak lepo,

Rad ga imam slepo.

Denes je nebo tak vedro,

Tak plavo, tak modro

povdož i poprek.

Modri oblaki po njem jure

Sonce i veter nekam se žure.

Poldan zvoni.

Veter se je počel napinjati,

Sonce zdehavati,

Moje nebo se bolje se mrnjiti.

Gda-gda za Mačkovami se presvetilo.

Sejeno, nigdar tak kmično neje bilo.

Bleske nestale, kmice ostale.

Blizu je pol šest.

Zemlja kak da se neje meknola z mesta.

Kej nas to priroda vuči?

Moramo razmeti zakaj se kmiči!

Nebo nek nam sprogljo da.

Rečenice piše, sašče čitati zna!

                                       Jelena Vujković