Osjećate li se moćno?

- Moćno je opasna stvar i opasna riječ. Ne bih se htjela osjećati moćno jer moć lako obuzme čovjeka, a to nikako nije dobro. Osjećam da imam mogućnost. Kad imaš mogućnost, još uvijek imaš sve pod kontrolom, a kad imaš moć, to je opasno.

Je li bilo teško postati ravnateljica?

- Pa da, bilo je. Uvijek je teško ostvariti neki uspjeh, pobjedu na nekim izborima jer svi ljudi koji se prijave imaju neke svoje ambicije i planove. Smatram da je bitna stvar bila dobro se prezentirati i ljudima dati do znanja da ste tu za njih. Uloga ravnatelja je da tu uvijek bude za vas. 

O kojem zanimanju ste maštali kao djevojčica?

- Vrlo često, kao djeca, promišljamo da ćemo raditi što i naši roditelji. I ja sam bila jedna od takvih. Moj tata je bio doktor pa sam se i ja u nekom kratkom razdoblju zamišljala na poziciji doktorice. A onda, kad sam malo narasla počela sam malo više promišljati i slušati savjete drugih i svojih roditelja. Oni su me, prije nego što sam se i sama tamo zamislila, vidjeli u školi.

Kakva ste učenica bili i koja je bila Vaša taktika pamćenja i učenja?

- Bila sam odlična učenica, ali nisam prolazila s 5.0. Trudila sam se, radila sam, uvijek sam voljela pronaći način da se snađem, da se izvučem. Neke se stvari trebaju učiti “napamet” pa sam ih naučila, ali sam nastojala sve stvari, koliko mi god bile drage, naučiti i objasniti si svojim riječima. Najviše sam voljela hrvatski i engleski. Odmalena sam puno čitala jer je to moja mama u obitelji poticala, i ti predmeti su mi oduvijek bili dragi.

U koju ste osnovnu školu išli?

- Išla sam u Osnovnu školu Petar Berislavić, a u to doba zvala se Milan Bilić.

Koja vam je bila najdraža nastavnica u osnovnoj školi?

- Moja nastavnica hrvatskog jezika zvala se Leona i bila je jedna od mojih dražih nastavnica. Puno dobrih stvari me naučila. Ipak, najdraža mi je bila moja razrednica od petog do osmog razreda, Mirjana Bubrić, koja je bila dosta stroga. Predavala je geografiju, ali je bila jako dobar pedagog i mnogo me stvari naučila u životu. Nazvala me i čestitala mi kada sam došla na ovu poziciju, a to mi je zbilja jako puno značilo. Bilo je tu još puno učitelja koji su mi ostali u lijepom sjećanju, a nadam se i ja njima: Marija Babić, Radoslava Miše, Zvjezdana Škrobica i mnogi drugi, kao i naravno, moj nezaboravni ravnatelj Mijo Bubrić!

Koju ste srednju školu završili i zašto baš nju?

- Završila sam gimnaziju u Trogiru. Bila sam treća generacija u toj školi.  Moji roditelji bili su presretni što imam mogućnost ići u Trogir u srednju, da ne putujem do Splita kao što su moje sestre morale. To je opća gimnazija koja mi je dala dobre temelje za fakultet.

Na koje ste postignuće najviše ponosni?

- Pa najvjerojatnije na ovo. Bilo je i drugih postignuća, bavila sam se mnogim drugim poslovima. Jednako sam ponosna na sva postignuća koja napravim u ovom našem „mistu“, ali ovo je neki vrhunac jer je splet mojih interesa i mojeg pravog originalnog zanimanja. Smatram da nema bolje stvari jer sam dio vaših života i mogu ih pokušati učiniti boljima.

Kao što vidimo, priskrbili ste mnogo sportske opreme, poput kozlića i koša za košarku. Što ste još napravili te što planirate napraviti kako bi učinili ovu školu još boljim mjestom?

- Uistinu, tu smo se stvarno potrudili jer je sportski sadržaj u školi općenito manjkav nedostajalo je dosta toga, ali to je problem s kojim se susreću i druge škole. Ja sam zaista naišla na razumijevanje naše općine, županije i osnivača pa su nam i jedni i drugi pomogli te smo u vrlo kratkom vremenu puno toga dobili. Naš proračun nije baš velik, možemo pokriti naše osnovne troškove. Cilj je da budemo bolji i bolje opremljeni. Na primjer, da možete ući u, recimo, knjižnicu i ne uzeti samo lektiru, već i neku drugu knjigu koja vas zanima.Ja bih voljela da vi čitate, ali kako bih vam pomogla u tome ako u knjižnici nema knjiga. Tražila sam pomoć oko knjiga u knjižnici, stabala i okoliša, kao i oko nekih drugih stvari. Ovim se putem zahvaljujem našim mještanima koji žele ostati anonimni na donaciji za knjižnicu. Oni su nam kupili sve lektirne naslove koji su nam nedostajali pa sad nema straha da ćete ostati bez lektire! Općina Okrug će nam pomoći oko uređenja školskog dvorišta, podizanja zidića, nove zemlje u vrtovima. A možda nam i netko od građevinara pomogne s dostatnom zemljom, materijalom, kojim stablom. Moram pohvaliti i neke roditelje koji samo čekaju poziv za radnu akciju čišćenja, kopanja, sadnje oko škole. To moramo zbog kulture, pristojnosti i ekologije riješiti . To je naša slika, tako nas vidi netko tko nije iz Okruga. Svi bismo tu trebali pripomoći i nadam se da ćemo ove godine imati neku veću akciju te da ćemo imati lijepi i zeleni okoliš. Nadam se da ćemo i ovim člankom poslati poruku i ostalima da nam malo pomognu. Ono što je najveći problem naše škole, kao što i sami znate, su ova prokišnjavanja koja bi se trebala kroz ovu godinu riješiti. Ja sam maštala i o tome da u našoj školi bude produženi boravak te se nadam da ću i to uspjeti realizirati u dogledno vrijeme.

Što Vas potiče na rad s djecom?

- Došlo je spontano, nisam se zamišljala u osnovnoj školi, već u popravnom domu zbog toga što sa svojim zanimanjem mogu raditi i u odgojnoj ustanovi. Volim rad s djecom zato što smatram da nema ništa plemenitije i ništa veće od toga, osim odgajanja vlastite djece. Vi svi ste sada kao glina koja nije još oblikovana. Ja pomažem drugim učiteljima i vašim roditeljima da se od vas stvori što bolji materijal. Ne govorim o uspjesima, učenju i ocjenama, nego o temeljima vaše budućnosti. Ocjene i učenje vaš su osobni izbor, koliko ćete i kako učiti ovisi o vama. Ako mogu pomoći u razvoju vaših vrijednosti, stavova i pronalasku pravog puta u životu moja funkcija u životu je ispunjena.

Smatrate li da novac i položaj mogu promijeniti čovjeka?

Da, zato sam i rekla da ne volim tu riječ moć, zato što moć, položaj i novac mogu, ali nekada i ne moraju, promijeniti čovjeka. Ima ljudi koji imaju puno novca pa smatraju da se novcem može kupiti sve. Vidjeli smo na primjeru naših donatora da ima onih koji tako i ne misle. Ne može se novcem kupiti ni poštenje, ni ljubav, ni iskrenost, ni pravo prijateljstvo. To su neke važne stvari i temelji koje nikakav novac ne može kupiti.

Što je Vama pokazatelj dobro obavljenog zadatka?

- Zadovoljstvo svih kojih sudjeluju u tome ili netko kada prođe sa strane i prokomentira. Kada smo stavili koš ispred škole, ja sam dobivala poruke i fotografije prolaznika, roditelja i susjeda kojima je bilo drago čuti smijeh i veselje djece. Pohvalili su to i rekli kako ih to podsjeća na dobra stara vremena. To je meni bio pokazatelj uspješno obavljenog posla.

Kojim savjetima biste pomogli sadašnjim i budućim osmašima pri upisu u srednje škole?

- Rekla bih im da moraju dobro promisliti jer danas je veliki blagoslov i velika sreća raditi ono što voliš. S tih svojih četrnaest godina donose odluku što će raditi do kraja svog života. Dobro treba promisliti i ne ići tamo gdje ide ekipa, nego gdje ti hoćeš i želiš. Ne treba ići za onim što donosi mnogo novca, već za onim što voliš raditi!

Razgovor vodili:

Bruno Buličić, Klara Radić i Luka Radić (7.a)