Književnicu Bojanu Meandžiju ugostili smo 11. travnja. Imali smo dva razloga za to: obilježili smo Dan hrvatske knjige (tada  ćemo biti na proljetnim praznicima – 22. travnja) i imali uvodni  sat za skorašnji posjet učenika osmih razreda Vukovaru. Naime, oni  će dva dana boraviti u tom gradu kako bi učili povijest o njegovoj obrani 1991. godine i Domovinskom ratu.

A o  Domovinskom ratu govorila im je, čitala ulomke  svoga  autobiografskog romana „Trči! Ne čekaj me…" i Bojana Meandžija. Ona je  očima djeteta (počela pisati sa trinaest, a dovršila sa šesnaest godina) ispričala svoju priču o ratu, o ratnim zbivanjima u Karlovcu, o svom, odnosno o  svim bezbrižno izgubljenim djetinjstvima i preživljavanju u takvim vremenima.

„Ne razmišljam mozgom djeteta, iako imam samo prokletih trinaest godina. Počinjem od sada živjeti nekim novim životom. Ugasila se vatra djetinjstva. Postajem zamišljena, iako mi lice i dalje zrači onim što posjeduju trinaestogodišnjaci.“

Nijedno dijete takvo što ne bi smjelo doživjeti  nikada više…