Školske su novine 1992. objavile   Taj hrvatski, neprocjenjivo vrijednu, a poglavito značajnu knjigu ne samo za ono vrijeme nego za cjelokupno hrvatsko trajanje. Taj hrvatski, objavljen u vrijeme Domovinskoga rata,  bio je puno više od knjige: bila je to misao, zanos, smjer, prkos, djedovina...

Prvi dio donosi, kako piše priređivač Ante Selak, „zapis o jednom ne/vremenu, zapis o oskudnom zlovremenu. Fragment o nama (najčešće!) bez nas.“

Drugi je dio  znanstveni prinos rasprava  o našem rječniku i tada vrlo aktualnom Brodnjakovu Razlikovnom rječniku.

Treći je dio najtopliji dio knjige. Niže odgovore na pitanje Što je meni hrvatski?

Tako akademik Lovro Županović odgovara da mu je njegov „rvacki“ krunski dokaz njegova nacionalnoga identiteta; Slobodanu Novaku hrvatski je najprepoznatljiviji krajolik Domovine,

Sunčani je Škrinjarić hrvatski čudo koje traje, Ivanu Pederinu hrvatski je kuća, brod, palma, slika broda... sve njegovo. Profesoru Anti Sekuliću Hrvatska je dostojna svega što nas čini njenim dijelovima. U svemu. I po svemu.  Posebice i poglavito po jeziku.

Profesoru Skoku   hrvatski je  jezik najdivnija, najljepša i najtajanstvenija molitva čiju je prvu riječ izgovorio još na početku, u djetinjstvu, molitva koja će trajati do onog šimićevskog rastanka sa zvijezdama kada će neka, posljednja riječ, dovršiti tu molitvu kojoj je jedinoj ostao vjeran i odan tijekom cijeloga života.

Profesor Težak progovara: „ A kad mi se iskre u očima zgase i sjene pod stopala skrase, vratit ću se govornome iskonu svome šapćući tiho, tiho i sve tiše.“

Profesoru  Stipi Botici    hrvatski je znak  našega trajanja i postojanja na ovim prostorima.

 Na njemu je trajao i traje naš razgovor s precima, sa svim vrednotama ovoga naroda.   (...) On je, ukratko, neprekinuto hrvatsko trajanje.

Što je nama  hrvatski? Kakav je njegov  položaj danas? Ne u svijetu. Kakav je u Hrvatskoj? Nikad lošiji, rekle bismo.

Nacionalno osviješteni, a znanjem potkovani intelektualci, drže Deklaraciju o hrvatskom jeziku značajnom prekretnicom u našoj povijesti. Daju joj značaj Domovinskoga rata. S pravom. Ponosni, obilježit ćemo  18. studenoga kao najveći datum novije hrvatske povijesti.  Ili – nećemo? Sve se češće čuje kako ćemo uživati u još jednom neradnom danu, a kada dolazi u zadnjem radnom danu u tjednu, eto Hrvatima dodatne sreće: imat će mali godišnji odmor.

S obilježavanjem Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje provući će se pitanje i uporabe ćirilice u Vukovaru.

Ne, nipošto ne mislimo da  se ćirilica mora vratiti u Vukovar onako i po razlozima onih koji    ju zagovaraju.

Mi bismo ju vratile u cijelu zemlju, ali samo zato što je i ona hrvatska i što je bila pismo naših ranih razdoblja pismenosti. Što bismo tek onda učinile s glagoljicom? Da nas tko pita, učila bi ju hrvatska djeca  u jednakoj mjeri kao i latinicu!

Bez obzira kojim se pismom pisalo, u Hrvatskoj se uvijek pisalo hrvatskim jezikom. Danas  se čuju varijante nikad prije zabilježene. Svi su čakavci isključivo Hrvati. Kao i kajkavci. Među štokavcima, međutim, ima kako Hrvata, tako i Srba i Bošnjaka.

Hrvati  štokavci  ijekavci  samo su oni oko Dubrovnika. Drugdje su ikavci (najčešće) ili su miješanoga refleksa jata, kao što je slučaj u Slavoniji.

Bošnjaci su ikavci ili ijekavci, a Srbi su u Hrvatskoj svi i dosljedno ijekavci. Nikad nijedan dijalektolog nije čuo ili zabilježio drukčije.

Istražujući govor Srba u okolici Livna i Tomislavgrada (u tim se bosanskohercegovačkim gradićima govori zapadnoštokavska, šćakavska varijanta koja je dominantna  u Dalmatinskoj zagori)   profesor Ramić  zapisao je i  u Srba  ikavski refleks, ali to znanost tumači okolnim ikavskim područjem pod čijim su utjecajem i Srbi razvili ikavski refleks jata. Ikavski. Ponavljamo, ekavski je refleks jata u Srba u Hrvatskoj nezabilježen. Treba čuti kada govore i Srbi   iz Republike Srpske. Nitko   od njih ne govori ekavski. Zašto? Zato što Srbi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ne govore ekavski nego ijekavski.

Međutim, danas se često čuje kada Srbi u Hrvatskoj govore ekavski. Ne svi. Narod govori ijekavski, kako je oduvijek i govorio.  Otkud se stvorio taj refleks?  Ranije nikad nije bio  zabilježen. 

 Ako bi tko i postavio to pitanje,  moguće je da bi dobio odgovor kako je nacionalist i fašist. A to nikom ne treba.

Profesor Kekez piše: Glasovita rečenica popa Martinca, kojom je u desetercu reagirao na zbivanja na Krbavskom polju 1493, da ondašnji osvajači tuđih teritorija nalegoše na jazik hrvatski, potvrđuje da su u srednjovjekovlju narod i jezik bili istoznačnice. Iz toga se zorno vidi što je u Hrvata jezik narodu i što je narod jeziku. Ta istost se naime opetovala u naše oskudno doba, kada je narod izjednačen s jezikom i obratno: u poslijeraću borba za jezik postade borba za narod. Kao što se u ratu vodi borba za svaku ulicu, za svaku kuću, za svaki kat; tako su svi Hrvati, neovisno o životnoj dobi i društvenom podrijetlu, od seljaka do sveučilišnoga profesora, od hrvatskoga juga do hrvatskoga sjevera, od istoka do zapada; vodili žestoku bitku, rekli bismo, prsa u prsa, za svaku hrvatsku riječ. U jezičnomu ratu sav se hrvatski narod jezikoslovna obrazovao; narod je o svomu jeziku znao onoliko koliko i njegovi učeni jezikoslovci. I kada iz hrvatskoga jezika istjerasmo zla uljeza, istom tada bi oslobođen hrvatski narod.

U Hrvata su narod i jezik redovito sinonimi.

Možemo li, nastavno na profesora Kekeza, danas kazati da je hrvatski narod uistinu oslobođen?

Jesmo li istjerali uljeze iz svojega jezika, a mnogo ih je? Činimo li dobro hrvatskom jeziku ako nam je njegova satnica u školstvu tako oskudna? Činimo li mu dobro ako se u inozemstvu predstavljamo najčešće na stranim jezicima? Potpomažemo li njegovu ugledu time što se odričemo velikih književnih djela napisanih upravo na hrvatskom jeziku?  Ili time njegujemo svoju jedinstvenost u svijetu?

 Privilegirane baš zato što su nam jezik i narod isto, što nam je zavičaj dom, otac i majka, sve ono iz čega smo potekle i čemu se bez prestanka vraćamo, donosimo Tinovo sjedinjenje kamena, kruha, pjesme i jezika.

Tin Kolumbić:  HRVATSKI JE MOJA MOLITVA

Sretan sam čovjek jer osjećam radost života. Ovaj osjećaj darovao mi je Bog. Kako mu zahvaliti? Jedino drugim darom koji sam primio od oca i majke, od svjetlosti i glazbe iz kamena, zemlje i mora moga zavičaja. Dar Božji je život, roditeljski dar je govor.

Jezik hrvatski. (…)

Hrvatski jezik je moja glazba. Ništa mi tako blisko, toplo i veličanstveno ne zvoni kao prva molitva koju me majka učila. Slušao samo Očenaš i uz glazbu majčinoga glasa vidio sam sunce nad vinogradom, slušao more i vjetar. Majčine riječi mirisale su kao kruh. Nad kućom i dvorištem širio se blagoslov majčinoga govora. Vidio sam nebeskoga Oca kao kralja u čijim dobrim rukama je nebo i zemlja, naša kuća, more u uvali, vinograd moga oca, barka i moje igračke. Bio sam sretan. Vjerovao sam da se prijestolje nebeskoga kralja nalazi na brijegu iznad našega sela. Sunce se rađalo iza toga brijega, a navečer kad bi utonulo u more, čitav zavičaj još dugo je zračo čudesnim sjajem. S neba se čula pjesma. Pjevali su anđeli.

Stigoše tako i zrele godine. Majke i oca više nema. Ne živim u zavičaju, ali Očenaš nije izgubio ljepotu glazbe, slike i mirise iz djetinjstva. I danas kad ga izgovaram osjećam čudesnost života, ljepotu darova koje su mi podarili Bog, roditelji i zavičaj. Zemlja Hrvatska.

Kad mi je najteže, molim Očenaš . Razgovaram sa svojim najbližima, sa susjedima, s prijateljima. Kazujem riječi koje sam naučio od majke i oca, od zemlje u kojoj se rodih. Pjevam, govorim i pišem hrvatski.

Ivona H. Perković Ivičević