Na satu novinarske grupe odlučili smo ići u posjet djeci s posebnim potrebama. To su djeca vrtićke dobi a o njima se brine udruga Anđeli.
Kada smo krenuli prema vrtiću bilo je jako hladno, no uz prijatelje i priču zaboravili smo na hladnoću. Oko devet sati ušli smo u prostoriju koja je bila ispunjena ljubavlju i dobrotom. Već je dvoje djece bilo tamo. U početku mi je trebalo malo vremena da se naviknem na njih, ali poslije kad je došlo još dvoje djece ja sam se skroz opustila. Njihova odgojiteljica nam je pričala što oni vole, što smiju i što ne smiju.  Svi su bili lijepi na svoj način. Svatko od nas darovao im je bojice, flomastere, bojanke i još mnogo toga. Vrtić im je kao iz snova. Tu su lopte, drvene igračke , šareni tapeti, a najviše mi se svidio veliki zeleni šator. Upoznala sam se sa svima, ali najviše mi je „upao u oko“ mali Toma. On ima četiri godine. Toma i ja smo zajedno trčali oko „bazena s balunima“, crtali, pisali i igrali se.

Poslije smo ušli u službene prostorije. Tamo sam vidjela mnogo ručnih radova. Saznala sam da tamo mogu doći i besplatno naučiti različite tehnike izrađivanja ukrasnih, umjetničkih predmeta. Ti predmeti ostanu i prodaju se u trgovačkim centrima , a sakupljeni novac služi za financiranje ove humanitarne organizacije.

Svi  smo bili jako tužni pri odlasku. Sve što je lijepo kratko traje. Nije mi ovo zadnji put da tamo idem. Možda opet pođem s novinarskom grupom, da, ali ja ću svakako još puno puta i sama otići tamo i razveseliti ove mališane.

Sada znam zašto se ta udruga zove „Anđeli“. Ta su djeca zbilja anđeli. Oni su dobra, plemenita i nevina djeca.

Nika VULIĆ, 6.b