18.studenog obilježili smo sjećanje na tromjesečnu vukovarsku tragediju. U večernjim satima uputili smo se u Vukovarsku ulicu gdje smo zapalili svijeće za vukovarske žrtve. Nije bilo buke i uobičajne dječje graje, vladala je tišina, teški i hladni miris jesenje večeri - ali i spokoj ispunjen pijetetom za sve one kojima je ovaj strašni rat tako iznenada ugrabio život i za sve one koji pate za svojima najmilijima, koji pate za nekadašnjim mirnim životom u malenom, živopisnom i ponosnom gradu, gdje su se gotovo svi međusobno poznavali, gdje su se osjećali sigurno i zaštićeno, gdje su živjeli tako običnom svakidašnjicom tople udobnosti maloga čovjeka - grad i dalje živi, ali bez svoje prave slavonske, vukovarske duše, koja luta diljem Hrvatske i nalazi smiraj u ovakvim gestama ljubavi i sjećanja.

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?

Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana naša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložiti je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe.

Grad - to ste vi.

Siniša Glavašević