Jednog lijepog čudesnog dana na vrata naše školske knjižnice i na vrata naših srca zakucala je spisateljica mekog i nježnog glasa - Željka Horvat Vukelja. Odmah nas je osvojila svojom krhkom tjelesnom građom i najčarobnijim glasom na svijetu, stvorenim za pričanje priča. Tako je bilo lijepo učiti kroz igru i maštu. Spisateljica nas je naučila kako da postanemo dobri i hrabri ljudi. Družili smo se sa životinjama, biljkama, glazbenim instrumentima, stvarnim i nestvarnim likovima, stvarnim i nestvarnim događajima. U nekim smo pričicama prepoznali i sami sebe te postali svjesni da se u nekim sitnim, ali bitnim životnim situacijama moramo drugačije postavljati kako bi smo uljepšali život sebi i drugima.

Upoznali smo dječaka koji nikada nije htio prati uši pa su mu iz ušiju izrasle dvije grane koje bi se u proljeće toliko rascvjetale i razlistale da su na njih rado slijetale ptice i kukci. Dječaku su grane bile lijepe, ali nije se ponosio njima, već ih se sramio. Pa, ipak su to grane izrasle zbog prljavih ušiju. Problem su riješili najprije šumar, koji je grane ispilio i baka koje je panjeve uklonila već prokušanom metodom – običnim sapunom i vodom.

Upoznali smo i djevojčicu Mašu koja je jela samo bombone i čokolade. Odbijala je krumpiriće, pohano meso, grašak, rižu, punjene paprike... U početku je hrana, koju je mama s takvom pažnjom i ljubavlju pripremala, plakala jer je djevojčica nije htjela pojesti. No, kasnije je hrana sama napuštala Mašin tanjur i odlazila u bratov ili tatin tanjur. Maša je bila uvrijeđena, ali i sve tanja i lakša. Jednoga je dana poletjela s balonom. Balon ju je odveo daleko od kuće. Na kraju se Maša poželjela mame, tate, brata i bila je gladna, jako gladna... Kada se konačno vratila kući nikada više nije odbijala maminu ukusnu hranu.

Jeste li se možda prepoznali u nekim od ovih pričica?

Posebno nam je bilo zanimljivo kada bi spisateljica započela priču, a mi bismo je završili. Glumeći u kratkom igrokazu udahnuli smo život rukavicama koje su se zaljubile jedna u drugu, novčaniku koji je bio jako štedljiv, vezici koja se pravila važna... Na kraju susreta spisateljica nam je svirala pjesmu « Kad si sretan... » i mi smo pjevali. Pjevali su i naši nastavnici.

Spisateljica nam je dala i ocjenu iz znanja i vladanja. Dobili smo čistu peticu!

A mi bismo našoj dragoj spisateljici dali puno, puno petica. Bilo nam je zaista lijepo u njenom društvu.

Više fotografija pogledajte u Foto-galeriji.