U vrijeme kad uz svakodnevnu pojavu sve naprednijih tehnologija gotovo uopće više ne pišemo rukom, možda je teško i zamisliti da je prije malo više od stotinu godina tada nova vrsta olovke predstavljala itekako važan izum. „Automatska mehanička olovka“, koja je ponijela ime svojega izumitelja, Eduarda Slavoljuba Penkale, prijavljena je kao izum 24. siječnja 1906. godine u Mađarskome kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti te se, kao jedan od ukupno otprilike 80 Penkalinih izuma, doslovno „upisala“ u povijest.
Eduard Slavoljub Penkala, hrvatski inženjer i izumitelj poljsko-nizozemskoga podrijetla, rođen je 20. travnja 1871. na području današnje Slovačke. Ubrzo nakon uspješnoga studija kemije na Kraljevskoj tehničkoj visokoj školi u Dresdenu, 1900. godine mladi Penkala sa svojom obitelji doseljava se u Zagreb, koji je tada bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije.
Već 1904. imenovan je kraljevskim tehničkim nadzornikom u Zagrebu, a potpis njegove službene prisege na tu dužnost njegovim hrvatskim imenom Slavoljub pokazuje u kolikoj se mjeri solidarizirao i srodio s hrvatskim narodom, unatoč politici sveopće mađarizacije hrvatskoga stanovništva tijekom toga razdoblja.

Penkalin prvi službeno patentiran izum bila je rotirajuća četkica za zube, konstruirao je i prvi hrvatski zrakoplov, međutim „penkala“ je zasigurno njegov najpoznatiji izum. Odmah nakon patentiranja Penkala je započeo sa serijskom proizvodnjom svojih olovaka utemeljenjem tvrtke Penkala-Edmund Moster & Co, koja je u kratkome vremenu izgradila tvornicu pisaćega pribora svjetskoga glasa i velikoga tržišnog uspjeha.
Danas, kada svjedočimo upravo začudnom nerazmjeru između munjevitoga tehnološkog napretka i sveopćih loših gospodarskih prilika, dobro je prisjetiti se kako je ova uspješna hrvatska tvornica izvozila svoje proizvode u više od 70 zemalja te iz male radionice izrasla u pogon koji je zapošljavao 800 radnika.
Ovaj izum ima nezaobilazno mjesto među medijima pismenosti i bilježenja podataka koji su se izmjenjivali kroz povijest. Zbog svoje veličine, jednostavne uporabe i dostupnosti, ova olovka ubrzo nakon svoje pojave našla se u širokoj uporabi i zasigurno olakšala i unaprijedila svakodnevni život svojih nebrojenih korisnika.
Vrijedno je napomenuti i kako je Penkalin rad usko povezan i s početcima bilježenja zvuka u Hrvatskoj. Naime, u njegovoj su se tvornici lijevale prve hrvatske gramofonske ploče, usavršio je gramofonsku iglu i gramofonski uređaj, a 1926. godine londonska tvrtka Edison Bell i Penkalina tvornica zajedno su osnovale tvrtku Edison Bell Penkala, izdavačku kuću i tvornicu gramofonskih ploča, u sklopu čijega su djelovanja prvi put zabilježene hrvatske izvedbe opernih i operetnih arija, šlagera, narodnih pjesama, šaljivih pjesama, kupleta, vojne glazbe s poznatim glazbenim umjetnicima i glumcima iz toga razdoblja te su na taj način postavljeni temelji hrvatske zvučne baštine.

Velik broj ovih povijesnih snimki čuva se u Zbirci muzikalija i audiomaterijala Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a dostupne su i na internetskoj stranici Knjižnice posvećenoj najstarijoj hrvatskoj zvučnoj baštini, Zvuci prošlosti.
Vijest je izvorno objavljena na stranicama Sveučilišne i nacionalne knjižnice u Zagrebu.