Dubrovnik je grad matematičara, što je i razumljivo jer su sve trgovačke svjetske sile uvelike bile sklone razvoju matematike. I prije Marina Getaldića Dubrovnik je dao poznate matematičare ali ih je on sve uvelike nadmašio. Rodio se 1568. godine u staroj obitelji koja se u dubrovačkim spisima spominje još od 940. godine.
U školi su ga podučavali latinskim i grčkim klasicima i filozofiji, ali mu – čini se – nije bila omiljena. Već je kao dječak studirao Euklidove elemente, osnovicu tadašnje matematike.
Kao patricij, Getaldić je već sa dvadeset godina postao članom Velikog vijeća, ali ga to nije zadovoljilo. Znao je o matematici sve što je u Dubrovniku mogao saznati, pa se u društvu s Marinom Gučetićem, pravim renesansnim filozofom, otputio na šestogodišnji put po Europi. Prošli su Njemačku, Belgiju, Francusku, Englesku i Italiju i upoznali se sa svim značajnim ljudima od struke. Njegove sposobnosti su opće poznate, pa mu je najglasovitije sveučilište u Leuvenu (Belgija) ponudilo mjesto profesora, koje nije primio zbog svoje skromnosti.
Brzo po dolasku u Rim Getalić je postao suradnik i prijatelj svojim profesorima. Odlazio je k njima u kabinet na razgovore o njihovim predvanjima ili o literaturi iz prirodnih znanosti. U Rimu je, još za vrijeme studijskog putovanja, Getaldić izdao svoje prvo djelo. Ono nije imalo nikakve veze s matematikom već je govorilo o određivanju specifičnih težina sedam kovina i pet tekućina i prvo je djelo takve vrste.
Nakon Rima Getaldić se zaputio u Pariz a nakon toga se ponovo vratio u Italiju gdje se dvije godine zadržao u Padovi, omiljenom centru tadašnje inteligencije. U Padovi je dolašao u dodir s Galileom Galilejem, koji je tada bio u velikom stvaralačkom zamahu. Getalić je slušao Galilejeva predavanja iz matematike, mehanike i astronomije.
Od 1603. do 1607. godine izdao je još četiri djela: o parabolama koje se mogu primijeniti kod konstrukcije zrcala, o problemima „velikog geometra“ Apolonija iz Perme, te o problemima koje rješava geometrijskim načinom. U naslovu rasprava uvijek je isticao i porijeklo, nazivajući se dubrovačkim patricijem.
Nakon povratka s dugog puta ponovo se nastanio u Dubrovniku, iako bi svaki dvor bio sretan da se opredijelio baš za njega. Dubrovnik je pružao povoljne uvjete za rad, u njemu se još od 15. stoljeća nalazila radionica za izradu matematičkih i astronomskih instrumenata. Tako su Dubrovčani još prije Newtonovog pronalaska teleskopa upotrebljavali spravu za promatranje brodova na daljinu od 25-30 milja. Getaldić se oženio, nastavio s radom ali je ispunjavao i patricijske obaveze: putovao je u Carigrad i tamo sređivao neprilike oko plaćanja harača.
Izvan dubrovačkih gradskih zidina, Getaldić je imao kuću okruženu vrtom, ali je ipak najveći dio dana provodio u spilji na podnožju brda. Ta je spilja bila prozvana Betina spilja, jer je Getaldić, kao i svaki Dubrovčanin imao svoj nadimak – Bete. Budući da se nakon povratka s puta na neko vrijeme prestao aktivnije baviti matematikom i sav se predao optici i astronomiji, spilja mu je služila za pokuse. Ispred spilje je iskušavao sferna i parabolna zrcala i promatrao nebo. Taj njegov posao, naravno, nije ostao nezamijećen pa su Getaldića uskoro proglasili vračem i zloglasnim čarobnjakom, a njegov nadimak Bete još je početkom prošlog stoljeća u Dubrovniku znalo svako dijete.
Onaj tko je samo jedanput vidio kako Bete pali male drvene modele brodova uz pomoć svojih zrcala, davao je maha svojoj mašti i pripisivao Getaldiću magične sposobnosti. Pričalo se kako Bete može spaljivati brodove pa se ni jedan ribar nije usuđivao približiti žalu ispod spilje. Getaldićeva promatranja neba bila su povod za glasine kako Bete u zvijezdama može čitati budućnost.
Getaldić je neumorno nastavljao istraživanja i opet se potpuno posvetio matematici pa je 1613. godine objavio novo djelo iz tog područja. Usporedo s tim i dalje je sudjelovao u upravljanju Dubrovnikom, jer je grad već počeo osjećati krizu: mediteranski putovi gubili su značaj pred oceanskim, a Dubrovnik se (baš kao i talijanski gradovi Genova i Venecija) nije znao probiti na oceanska tržišta. Tri su ga puta birali za člana Vijeća umoljenih (zapravo vladu Dubrovnika), a godinu dana pred smrt izabrali su ga za člana Malog dubrovačkog vijeća.
Smrt je Getaldića zatekla u naponu snage. Njegove kćeri su četiri godine nakon smrti (1630. godine) izdale najslavnije djelo svog oca. Na 343 stranice on je primjenjivao algebru za rješavanje geometrijskih problema i došao do praga analitičke geometrije, kojoj će sedam godina nakon toga francuski filozof i fizičar Descartes položiti temelje. Umjesto s geometrijskim veličinama ili s brojevima, Marin Getaldić je radio sa slovima kao simbolima. Njegove zasluge, otkrivene tek kasnije, potvrdile su zapis njegovog znanca: "bio je anđeo po ćudi i životu, a demon u matematici".