U nedjelju 12. siječnja 2019. grupa Kulturna baština moje škole otišla je razgledavati Dioklecijanovu palaču. Besplatan posjet organiziralo je Društvo turističkih vodiča Split i to povodom  Međunarodnog dana priznanja Hrvatske.

          U mojoj   grupi bilo je  dosta starijih, tu je bila i moja učiteljica talijanskog jezika Marina Šain. Bilo je puno vodiča i puno grupa. U našoj je bilo više starijih nego djece. Naša je vodičkinja rekla da je učiteljica.

          Naučio sam da je car Dioklecijan bio veliki škrtac. Legenda kaže da je morao ubiti divljeg vepra kako bi postao car.  U to vrijeme samo je on mogao nositi ljubičasti plašt. Ako bi se netko drugi usudio staviti ljubičasti plašt bio bi kažnjen skidanjem glave.

           U njegovoj palači nije bilo kanalizacije, tako su ljudi koji su živjeli na katu bušili rupe u podu jedne prostorije i tu bacali smeće. Inače su ljudi u palači imali neobične higijenske navike.  Budući nisu poznavali ubruse, za vrijeme obroka  žene su usta brisale svojom dugom kosom. Isto su radili i muškarci.

          Izlazeći iz podruma vidjeli smo sfingu. Kažu da je dovedena iz Egipta i da je za vrijeme njenog  putovanja iz Afrike, bila  strašna oluja. Grom je udario u sfingu i prepolovio ju je. Većina ljudi koji su je odnijeli iz njene „domovine“ su ubrzo umrli ili zagonetno nestali. Splićani su se pomalo bojali  sfinge. Kad bi prolazili u njenoj blizini, stavili bi dlan uz lice kako  bi se zaštitili od njenog pogleda. Mislili su da ima strašne moći i da ih  može prokleti.U blizini smo vidjeli i bezglavu sfingu i to ispred Jupiterova hrama. Do nje smo došli najužom ulicom na svijetu.  Obilazeći  staru jezgru grada, došli smo i do Trga braće Radića koji svi zovu Voćni trg jer se  tu nekad prodavalo voće.

          Kad je car Dioklecijan otišao u mirovinu, došao je živjeti u svoju lijepu palaču. Više nikad nije htio otići iz nje jer mu je tu bilo prelijepo. Sadio je kupus, blitvu, jeo voće iz svojih vrtova i uživao u miru i ljepotama prirode.

Razgledavanjem Dioklecijanovog stana završilo je naše „putovanje“. Jedan i pol sat  prošao je “kao kad kažeš keks“.

      Želio bih se opet vratiti. Bilo je baš zabavno.

   Tonći  Švić, 4.a razred