PUTEVIMA JUNAKA DOMOVINSKOG RATA

Putujući beskrajnim slavonskim ravnicama svih nijansi zelene, nemoguće je ne primijetiti još uveliko očite posljedice rata unatoč njegovom davnom svršetku. Pokazatelj nisu samo zgrade zamrznute u vremenu, zasute granatama tih nesretnih devedesetih i oplakane bolnim jecajima prognanih ljudi. Dokaz su potonula tužna lica ljudi kada se otvori bolna tema uzroka pustih ulica, razrušenih mjesta i neobrađenih, opustjelih polja.

            Svjesna postojanja Slavonije i njezinih ljudi postajem prelaskom preko mosta ispod kojeg mirno plovi ljepotica zvana Bosut. Ono što zasigurno obilježava svako naselje utaboreno u Slavoniji opojna je ravnica, stoga ni Vinkovci nisu iznimka.

Usmjeravajući svoju pažnju drugdje, zapažam da su ulice jako puste unatoč dobu dana i više nego povoljnim vremenskim prilikama, što me pomalo tišti. Vinkovci su udaljeni tek dvadesetak kilometara od Vukovara koji je bio završna postaja putovanja. S idućim svitanjem započelo je naše putovanje gradom kroz predavanja o Domovinskom ratu, a zatim i o bitci za Vukovar ispričane od čovjeka koji je itekako dao svoj znatan doprinos u krvavoj obrani grada.

Poslije predavanja, a prije posjeta vojarni, uslijedio je posjet crkvi koja leži na samoj obali Dunava, rijeke od koje je samo ljepša moja Cetina. Posjet vojarni i podrumu popraćen govorom branitelja koji je držao prije spomenuto predavanje po mom je mišljenju bio najpotresniji dio putovanja.  Bio je nemoguć zadatak ostati ravnodušan na fotografije ljudi od kojih veći dio spava vječnim, blaženim snom, a oni budni obilježeni su za cijeli život, i fizički i psihički.

            Branitelj je nama koji smo, čekajući da se gužva raziđe, posljednji ostali razgledati ratne fotografije, dokumente i predmete, ispričao nekoliko priča iz zatočeništva koje nemam snage niti mogu napisati ovdje, unatoč onoj izreci da papir trpi sve.

Bio je to trenutak u kojem me spopala i fizička i psihička mučnina, trenutak u kojem su i oni najelokventniji  izgubili sposobnost govora, a svima je lice obuzelo užas. Ljutila me činjenica što s godinama jecaji tih nedužnih ljudi blijede kako idu prema granicama grada i slabo dopiru u druge dijelove Domovine, da njihovo postojanje i žrtva budu obznanjeni, osviješteni i obeščašćeni.

            Uslijedio je posjet Vučedolskom muzeju, a nadolazećeg dana posjet Ovčari i Vukovarskoj bolnici.

Drugi dan bio je obilježen riječima čovjeka koji je, nažalost, također blisko povezan s patnjom svoga grada uzrokovanom tuđim nedjelima i nečovještvom. Riječi koje nikome nisu ugodne za čuti, ali su prijeko potrebne za daljnje postojanje i razvitak svih nas.

            Nakon svih obilazaka, vrtloga emocija i misli, boravka na mjestima najgorih zlodjela i najvećih herojstava, putujući natrag ususret svojoj Dalmaciji, smisao putovanja postaje vrlo jasan – ova prekrasna, jedinstvena i čestita Domovina, Lijepa naša, nastala je na temeljima časne i herojske borbe i ugašenih života jednako prekrasnih, jedinstvenih i čestitih ljudi koji više nisu tu, ali će vječno biti utkani u same temelje moje, tvoje, naše i njihove Hrvatske.

Dea Amber RADIĆ, 8.a razred