Na Danu otvorenih vrata 19. lipnja 2023. Pavlekicu su posjetila tri poznata zagrebačka sportaša: vaterpolist Dubravko Šimenc, rukometašica Klaudija Bubalo i odbojkašica Marija Anzulović. Svi su bili aktivni i uspješni sportaši tijekom 80-tih godina. Između ostalog, Dubravko Šimenc  sudjelovao je na Olimpijskim igrama 1988., Marija Anzulović na Olimpijskim igrama u Sydneyu, a Klaudija Bubalo na Mediteranskim igrama 1991. 

Kada ste i zašto počeli trenirati?

Klaudija Bubalo: Počela sam trenirati u šestom razredu osnovne škole. Išla sam u školu u Stenjevcu i imala sam profesora TZK-a koji je bio zaljubljenik u rukomet pa sam ga uz njega i ja  zavoljela. Sigurno nas je bilo preko 20-ak iz škole koji smo krenuli na rukomet u klub “Lokomotiva”, ali ja sam jedina iz škole koja je ostala do kraja i igrala rukomet do svoje 34. godine. 

Marija Anzulović: Ja sam se odbojkom počela baviti u osnovnoj školi. Prije je sustav sporta bio puno bolje razrađen. U svakoj školi  postojali su  sportovi kojima se bavilo i koje se pratilo, a u mojoj školi je to bila odbojka. Prije ili poslije nastave ostajalo bi se na odbojci te sam tako i ja krenula kad sam vidjela svoje prijateljice. Odbojka je i inače najljepši sport jer nema kontakta.

Dubravko Šimenc: Počeo sam s devet godina. Imao sam veliku privilegiju što su mi roditelji bili sportaši, ali me nikad nisu tjerali, nego sam ja svašta probao: tenis, atletiku, ragbi, košarku... Međutim s 12-ak godina sam probao vaterpolo i to je bio moj izbor.

Što Vas je kroz karijeru motiviralo da ne odustanete?

Klaudija Bubalo: Uvijek sam imala svoje unutarnje motive i onaj dio koji me uvijek gurao dalje, da se dokazujem. Sport je egzaktan: ako si jučer dobro odigrao utakmicu, to ne znači da ćeš i sutra, nego da moraš još jače i više trenirati. Bila sam ustvari ustrojna i uporna.

Marija Anzulović: Pa kao i svakog pravog sportaša, onaj moto: Brže, više, jače. Uvijek si imao svoj mini-cilj: npr. prvo osvojiš prvenstvo osnovnih škola pa nakon toga prvenstvo srednjih škola, a onda si zadaš zadatak da napraviš nešto u državi. Uvijek je bitno da si daješ nekakve manje ciljeve koji te tjeraju dalje.

Dubravko Šimenc: Upravo moji roditelji. Svatko od nas ima uzore u životu. Mi smo bili generacija koja bi, kad bismo vidjeli neki sport na televiziji, odmah probala taj sport. U novinama smo čitali izjave poznatih sportaša, a oni su uvijek govorili da se nikad ne smije odustati. Sport uči najviše uspjehu i porazu te da ne možemo uvijek pobjeđivati.

Najdraže iskustvo iz karijere?

Klaudija Bubalo: Dugo sam u sportu, no  obzirom na to da sam igrala u vrijeme promjene iz bivše Jugoslavije u Hrvatsku, definitivno su mi najdraži ti prvi trofeji pod hrvatskom zastavom i prvi nastupi za našu reprezentaciju.

Marija Anzulović: Svi naslovi i sve medalje su mi jako drage, ali nekako će mi uvijek ostati najdraži plasman na Olimpijske igre u Sydneyu, gdje smo osvojili 7. mjesto,  baš zbog toga što je sam dolazak na Olimpijske igre užasno težak. Zato mi i je taj plasman ostao u posebnom sjećanju.

Dubravko Šimenc: Imam puno takvih iskustava. Ono što nikad neću zaboraviti su neke stvarno bitne utakmice za hrvatsku sportsku povijest, recimo prvo finale Kupa prvaka u košarci kad je Cibona bila prvak Europe u Ateni, ili utakmica Hrvatska - SAD u Maksimiru, to jest prva utakmica kad je naša nogometna reprezentacija imala međunarodnu utakmicu. Naravno, nešto na što sam kroz cijeli život ponosan je što sam nosio hrvatsku zastavu na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni.

Poruka mladima koji bi htjeli započeti karijeru u sportu?

Klaudija Bubalo: Sport je nešto prekrasno: širi vidike, stvara prijateljstva, daje tu jednu čvrstoću i upornost mladima. Sport je bitan da se djeca nečime bave, da budu vani s prijateljima te da rade nešto što ih veseli.

Marija Anzulović: Ja sam inače i trenerica odbojke i svi se kod mene moraju baviti sportom. Smatram da je sport nešto zdravo što je ostalo u našem društvu, a to smo imali prilike vidjeti nedavno s našim Vatrenima. To su trenutci kada nacija diše kao jedno. Sport je prilika da se stvori krug prijateljstava i mislim da bi bilo lijepo da se što više mladih bavi sportovima.

Dubravko Šimenc: Moja poruka je uvijek ista: budite djeca, jer je sreća biti dijete, a cilj je biti čovjek. To je rekao davno Tin Ujević. Sport je pun pozitivnih emocija, a one su uvijek dobrodošle u životu. Drago mi je da sam danas ovdje i siguran sam da će netko od ove djece vidjeti Olimpijske igre kao što sam ih vidio i ja. 

Jana Boljkovac, 8.c