Djeca su naša nada, zalog za budućnost. Ono što ulažemo u njih vraća nam se poput bumeranga u lice, nekad prije, nekad kasnije. Nekad smo sretni s onim što nam se vrati, nekad ne. Sve je to život.  Pritisnuti svakodnevnim obavezama, problemima i dilemama, negdje između posla i kuhanja ručka, u nemiloj stvarnosti gdje radno vrijeme traje puno duže od 24 sata, dobro je povremeno sjetiti se stvari koje su zapravo važne. Iskoristimo ovo vrijeme, koje nam je dato, nebitno pod kakvim okolnostima i prisjetimo se što je to što djeci zaista TREBA...

LjUBAV je  najvažniji sastojak svakog dobrog odgoja. Iako prisutna, lebdi negdje između usisavanja i razvoženja na satove engleskog, baleta ili nogometa.  Mi odrasli često je uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva. I naravno, podrazumijeva se da volimo svoje dijete. Sve što radimo – radimo iz ljubavi. To nije upitno. Ono što je upitno, to je - vide li naša djeca stvari na isti način. Djeca često ne mogu razumjeti naše nakane, komplicirane izjave i objašnjenja, naše zabrane i kritike izrečene iz ljubavi.

Ono što djeca razumiju, jednostavni je riječnik ljubavi: zagrljaj, poljubac, pohvala, podrška, male riječi poput „ti si mi najvažniji/a na svijetu“, „ sretna sam što te imam“, „lijepo mi je s tobom“,  „volim te“,...

VRIJEME je naš najveći suradnik i najljući neprijatelj. Uvijek smo u nekakvoj trci za njim.

Što ga manje imamo sve nam je teže nadoknaditi  propušteno, a upravo vrijeme  određuje kad je vrijeme za nešto, i kad jednom prođe to vrijeme, dolazi neko drugo, a mi vučemo dugove i zaostatke i svaki sljedeći korak postaje teži jer nismo učinili prethodni kad je trebalo…

Zato, trebamo prestati razmišljati o stvarima koje nismo napravili ili smo trebali napraviti. Iskoristimo vrijeme koje imamo sada i ovdje. Nebitno je govorimo li o par minuta ili par sati. Uzmimo koliko i što nam se pruža i iskoristimo ga s našim djetetom. Možda je baš sada vrijeme za onu partiju briškule ili za jedan topli razgovor, zagrljaj, pravljenje omiljenih kolača, šetnju...

PRIMJER - najjednostavniji i istovremeno najteži način odgoja djece, star koliko i čovječanstvo, a uvijek tako svjež i suvremen. Često postaje kamen spoticanja na našem putu odgoja. Mi bismo htjeli da nam djeca postanu LJUDI, da budu VELIKI i vrijedni.

No, mi sami, često smo ogorčeni, ljuti, nemilosrdni, tužni, nezadovoljni, nepravedni prema drugima i prema samom sebi, izgubljeni u Shoping centrima,  lošim navikama, i htjeli – ne htjeli, nismo dobar  primjer, ili barem ne onoliko dobar koliko bismo željeli biti.

„Djeca nikada nisu bila dobra u slušanju odraslih, ali nikada nisu propustila imitirati ih“, rekao je James Baldwin.

Često tražimo od djece nešto što ni sami nismo u stanju ispoštovati. I da, mislimo, punim pravom, jer smo poučeni iskustvom koje njima nedostaje. Nudimo im naše znanje i iskustvo, ali oni ga uvijek ne prihvaćaju rado ili ga uopće ne prihvaćaju, ili glume da ga prihvaćaju, a rade po svom.

Naša djeca ne trebaju dobiti odgovor od nas na svako pitanje, ne trebaju čuti sve što mislimo o onom što rade, ne trebaju nas u svemu što rade. Djeca moraju SAMA prijeći svoj put. Jedino što je važno je da čuju: „Tu sam za tebe, uvijek, što god da se dogodilo.“

RAZGOVOR; osnova svakog dobrog odnosa… pravi, iskreni, dobronamjerni, brižni razgovor, u kojem slušamo i pričamo o onome što nam leži na srcu, bez straha da ćemo nešto krivo reći, bez straha da ćemo biti krivo shvaćeni, loše prihvaćeni, iskritizirani  i odbačeni…

Razgovor je put do duše. Baš nitko među nama nije u stanju pročitati tuđe misli, spoznati drugog pa makar taj drugi bio i naše dijete. Da bismo mogli makar odškrinuti vrata nečijeg unutarnjeg života, potreban je razgovor.

USPOMENE Kako godine prolaze i život nameće ritam imamo sve manje vremena za jedan topli, otvoreni razgovor pun ljubavi.

No, djeca rastu, odrastaju i odlaze s vremenom. Puno toga što smo im kupovali… razbije se, izgubi, uništi, preraste ili postane nezanimljivo. Cipelice, patikice, hlače, haljinice, lego kocke, barbice…prerastu u trenu.

Ono što nikada ne nestaje iz sjećanja su USPOMENE. One se ne gube, ne prerastaju, ne habaju se…

To su slike zajedničkih izleta, kupanja na plaži, picigina, ludih skokova u more ili sasvim mali detalji iz života obitelji: miris kolača, mamina pašticada, toplina zagrljaja, lijena nedjeljna poslijepodneva, poljubac u čelo, stisak ruke, onaj osjećaj sigurnosti i apsolutnog prihvaćanja koji vas nosi, diže i gura kroz sve životne izazove.

Nije to lagan posao -  utisnuti svom djetetu takve uspomene, dati mu pravi odgoj, formirati ga u ČOVJEKA.

Često ne ide samo od sebe. Kao i svaki drugi „POSAO“ zahtjeva promišljanje, trud, vrijeme, ljubav, žrtvu, bol, muku, nadahnuće, svijest o tome da nešto „ulažete“ sada, a rezultati obično dođu kasnije, puno kasnije… ali vrijedi svakog sata.

„Ne odrastaju samo djeca. Odrastaju i roditelji. Koliko god promatrali djecu da vidimo što će napraviti od svojih života, oni gledaju nas da vide što radimo s našim životom. Zato ne mogu reći djetetu da posegne za zvijezdama. Sve što mogu napraviti je da sama posegnem za njima.“

Joyce Maynard

                                                                                         SRETNO!