Vesna Parun, do zadnjeg daha svog 88 godina dugog i uglavnom teškog života, bila je lucidna i aktivno je radila u osami bolničke sobe, uvijek pomalo ljuta i ogorčena na svijet koji ne mari za pjesnike, no i nesalomljiva te duhovita, što se ponajprije može iščitati iz jedne od njezinih posljednjih pjesama koju je posvetila nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi.

Prava je to oda nogometu i najboljim svjetskim nogometašima koje je redovito pratila na portabl-televizoru kojeg su joj dopremili u sobu specijalno za tu prigodu.

Uz Stubake nije bila vezana samo zbog osoblja bolnice koje joj je zadnjih 10 godina života bilo gotovo pa kao obitelj. Upoznala je na tamošnjoj željezničkoj postaji još 70-ih godina prošlog stoljeća prosjakinju Magdicu, koju je od tada doživljavala svojom životnom učiteljicom, i od tada se stalno vraćala u Stubake.

Velika pjesnikinja je u Stubakima proslavila i zadnje rođendane, kada su je prigodno obilazili političari i ljudi iz 'javnog života'. Jedan od zadnjih koji ju je posjetio bio je i predsjednik RH Ivo Josipović kojemu je tada pogledala i u dlan, tražeći u njegovom linijma života put kojim će dalje kročiti.

Nije tada znala da će njezin životni put biti uskoro okončan, što su naslutili tek rijetki koji su stalno bili s njom u kontaktu. Rado je pripovijedala i družila se, no gubila se na trenutke u parminutnom snu. Bila je buntovna i oštra, žrtva osobnosti kojom si je priskrbila i puno neprijatelja. Sudbina slična onoj naše prve novinarke, Marije Jurić Zagorke…

Uvijek protiv struje, nepokolebljiva u naumu da živi od onoga što najbolje radi: od pisanja. I živjela je od pisanja, ništa drugo nije željela raditi niti je išta drugo zanimalo. Ostavila je iza sebe 'bezbroj' pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, priča te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom početku svog puta, još. 1947. godine prekrasnom zbirkom Zore i vihori.

I kao nekim čudnim usudom, otišla je na neko bolje mjesto baš u zoru, ovog maglovitog ponedjeljka, sama kao što je sama i živjela gotovo čitav svoj vijek, posvetivši ipak brojne ode životu samom, himnički i zaneseno, kako to samo najveći pjesnici znaju.

U razgovoru za Jutarnji u ljeto prošle godine Vesna Parun je rekla kako je pjesmu “Šukerijada”, koja se nalazi na početku njene zbirke “Taj divni divlji kapitalizam”, napisala puno prije nego što se “počelo lajati o recesiji i haraču”. - Pratim politiku preko radija, sve sam predvidjela, krizne poreze i sve ove njihove cirkuse, zato ‘Šukerijada’. Knjiga je satirična, u tom sam duhu na početku i navela posvetu Marxovu djelu ‘Das kapital’ - rekla je pjesnikinja.

Šukerijada

Kad poskupi benzin,

skratit ćemo ceste.

Kad iščezne kerozin,

imamo paštete.

Za dojilje je lahko:

bit će ptičjeg mlijeka.

Jeftinija bit će jahta

neg kolijevka.

Državni semafor

Među državama grade se mostovi

a među županijama brvna.

Gdje mostove grade državni lopovi,

sva se brvnara drma.

A povijest je kak dimnjačar crna.

Zakon o zaštiti neznalica

...Nemamo znanje.

A treba nam zvanje.

Dođeš u grad.

Kucaš:

Sezame otvori se!

A ono pušiona!...

Tratine zelene, blagoslovio vas Bog! Zemaljska zatresla se kugla Vu…Vu - vuvuzele kad odjeknuo je rog.

Lipanj mjesec već je u bakru jesenjem. Ispod Kilimandžara razletjeli se

ždrali. Srce je u nozi. A um je borben. U svemiru se širi

stadion tek propupali.

U čast Mandele, na vrata oceana Samaras, Bazzaz, Kandanda, Toulalan.

Neustrašivi Kaka. Robson de Souza Santos

od milja Robinjo. Kontinenata splet i mora burna sva.

klicat će gool! I car će stajat mirno. Gle: uz Macbetha Sebayu

iz Durbana, Cesar i Kirm, Kolarov sa Balkana.

Tesla bi iz energije koju stvara nogomet proizveo turbo-elektricitet. Platon kimnuo bi: i eto vam

moje idealne Države! U njoj zbog vođine bojne slave

ne padaju

nevine glave.

Hvala ti, Svijete, jer igrom si izmaštao ovakav kakav jesi, ubog i zao,

tu zbilju od sveg drukčiju, u kojoj na škrt trenutak taj zbunjeni lutak

(Jedna od posljednjih pjesama Vesne Parun koja je prema njezinom izboru objavljena u Zagorskom listu)