Roman za djecu, ali i odrasle, u kojem likovi nemaju imena. Autor ima pravo, čemu se zamarati imenima, važnije je (likovima) izgraditi karakter nego im dati imena. Roman ima (skoro) sve: priču postavljenu u neuobičajene, ali moguće uvjete: ljubav, mudrost, snove. Ono čega nema lako ćemo mu oprostiti. Svi mislimo da baš nama nije lako, no nije lako biti dječakom. Nije lako ni biti dječakom koji ne razlikuje boje i doživljava svijet u sivim tonovima. Nije lako, zbog toga, biti nesretan, a istovremeno voljan učiti... o svijetu, o bojama, o ljudskoj toplini ili onom sasvim suprotnom osjećaju - hladnoće i otuđenosti. Učiti možemo od svakog koga susretnemo; od slijepog starca o mudrim stvarima bitnim u životu, od kćeri krotitelja tigrova o ljubavi, od zmaja … ma, zmajevi ne postoje. Što bismo to od zmajeva mogli naučiti? Možda bismo mogli naučiti postavljati pitanja – da smirimo zmaja … ili neke naše zmajeve? Možda to da je ljubav crvena? Možda bismo mogli dobiti odgovor na pitanje kakav je to bijeli klaun… i zašto je baš bijele boje?