Vile

Vile su imale jako dugačke kose, bile su jako lijepe i u bjelinu obučene, u dugačkim haljinama. A ispod haljina noge su im bile kao kopita. Uglavnom su bile dobre, no znale su biti i ohole. Pričalo se da u podne ne treba cijepati drva jer onda vile ručaju i ako im lupaš u zdjelu mogu ti zla nanijeti. Znale su se pojavljivati i u noći, pa kad bi dečki išli sa zabave one su plesale kolo i koji bi se uhvatio s njima u kolo, toliko bi s njime plesale dok nije umro. Znale su se pokazivati u prašini ili bez nje kao vrtlog i od toga je uvijek trebalo pobjeći, a to je značilo da one kolo igraju. Kod nas su, prema predaji, vile živjele uglavnom na Banskom brdu, a posebice u rudnicima, tzv. Čemerima, zato oni danas i jesu puni vode, jer je vilama dozlojadilo da im se po staništu kuca kamen, te su u njih pustile vodu da bi bile na miru[1].

Otac moj nikad nije u kući spav'o, nego na hodniku. Bio je krevet. Ne da nije imao di, kuća velika i sve uredno. No, domaćin se nije u kuću uvuko pa sapavo. Nego je uvijek napravio sebi negdje vani, pod krovom, da čuje jer se nešto njemu u dvorištu događa. I on nas noćom budi, dođe u kuću i kaže „Ajte ustante da čujete. Ja sam se, kaže, probudio i čujem i idem, kaže, da i vi čujete.“ Noć je, neko doba poslije pola noći. To je takva pjesma bila, krasni glasovi. Ne može se razumit koja je pjesma bila. Nego se samo čuje iz daleka, negdje iz daleka samo glasovi. I on nama kaže – to su vile.  (Popovac)

Nastavak slijedi...