Priča o gradu heroju i gradu heroja

Krajem ljeta 1991. gradovi na istoku Hrvatske, Osijek i Vinkovci, doživljavali su teške topničke napade. No u još težem položaju nalazio se Vukovar.

Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991.

Iako je grad napadalo oko 50 000 tisuća vojnika uz potporu više stotina oklopnih vozila, zračnu potporu te s tisućama topničkih cijevi, grad su njegovi malobrojni branitelji (oko 1800) uspjeli obraniti punih 86 dana.

Blago Zadro, bio je jedan od heroja obrane Vukovara. Zapovijedao je obranom Trpinjske ceste koja je, zbog velikog broja uništenih srpskih tenkova i oklopnih transportera, nazvana “grobljem tenkova”. Poginuo je 16. listopada 1991. na Trpinjskoj cesti, a posmrtno je imenovan general bojnikom Hrvatske vojske.

Ovčara... masovna grobnica, sveto mjesto poznato u cijeloj Hrvatskoj i šire. Mjesto gdje su ubijeni ranjenici i medicinsko osoblje iz vukovarske bolnice. Njih 263. Odatle se preseliše među zvijezde.

Junak Vukovara – Siniša Glavašević

Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija - Radija Vukovar, 16. studenog 1991., dva dana prije pada Vukovara napisao je Priču o gradu. 91. ranjen je krhotinom granate, a zadnje je izvješće poslao iz vukovarske bolnice odakle je, zajedno s drugim ranjenicima i medicinskim osobljem, odveden na Ovčaru gdje je pogubljen je 20. studenog 1991. Poslušajte njegovu priču:

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

Ne zapitate li se kako jedna osoba koja je svojim očima vidjela i doživjela sve strahote Vukovara, koja je sumnjala što će se s njim dogoditi napisala u najtežim trenutcima jednu ovako toplu i tužnu priču, priču bez imalo mržnje i nasilja, priču koja nikoga ne optužuje, priču koja nam svima treba biti uzor… Stoga zaboravimo netrpeljivost među nacionalnostima, među religijama, među rasama ljudi i stvarajmo zajedno jedno bolje sutra u kojemu se nikada više neće ponoviti Vukovar.