Pred nama je stajao čovjek na čijim leđima je teško breme života, čovjek koji je kao desetogodišnjak proveo 260 dana u logoru, proživio i na vlastitoj koži osjetio najveće strahote rata, psihičke, fizičke i emocionalne udarce, strahovao sake sekunde za vlastiti i živote članova svoje obitelji, bio više gladan nego sit, gledao smrti i najvećoj zloći u oči. Taj čovjek imao je, ljudskim očima gledano, pregršt razloga odustati od života, izgubiti povjerenje u ljude i u pobjedu dobra nad zlim, mrziti, osvetiti se neprijatelju, utjehu tražiti u alkoholu i drogi, no, taj isti čovjek je stajao pred nama uspravno, srca ispunjenog ljubavlju, praštanjem, istinskim mirom i željom pomoći svakom čovjeku bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost jer svaki čovjek je prije svega – čovjek, potreban istinske ljubavi.

   Potaknuo je prisutne na zahvalnost za svakidašnju hranu koju blaguju, na iskazivanje ljubavi riječima i djelima ponajprije roditeljima, braći i sestrama, ne generalizirati ljude i ne dijeliti ih prema nacionalnim, vjerskim i drugim obilježjima, ne dopustiti mržnji i nasilju da uđu u njihova srca a kamoli da tamo ostanu i nađu stalno prebivalište. Te i mnoge druge riječi potkrijepio je vlastitim životom i primjerom.

   Stajao je pred nama, svojom pojavom i svjedočanstvom poručio: „Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim. Nemojte ni vi!“ Nakon svjedočanstva gospodina Gubine čovjek može samo zahvalnije i hrabrije koračati ovim svijetom. Bila nam je čast ugostiti tako velikog čovjeka čija poruka jasno odzvanja u srcima mladih ljudi ispred kojih je stajao i kojima je, kao najboljim prijateljima, dopustio da uđu u najveće dubine njegova srca.

                                                   Sanja Kopunović Legetin, vjeroučiteljica