2010-05-09 11:16:00
Tena vam preporučuje knjigu Sadako hože živjeti Karla Brucknera
U uvodu u ovo djelo napisano je; „Davno je izrečeno kako je povijest učiteljica života. Da bismo bili mudriji, plemenitiji, bolji i suosjećajniji moramo ponekad zagledati u sudbine što iz nekih prošlih vremena i okolnosti zrcale stradavanja i patnje drugih. Ova knjiga priča dirljivu priču o djevojčici Sadako, koja u bolu, dvojbama, razmišljanjima i nadi provodi posljednje dane u borbi za život osuđen na prerani kraj, uslijed eksplozije atomske bombe i radioaktivnog zračenja kao posljedice. Ovo sam djelo odabrala zato što je potresno i poučno. Namijenjeno je mladima i baš zato je posebno. Divno i potresno, istovremeno. Roman ima dvostruku zadaću; „Ispričati priču o posljedicama atomske bombe bačene na Hirošimu“, i „Stvoriti kod čitatelja predodžbu o užasnoj prirodi svakog rata“.
U romanu upoznajemo sudbinu japanskog lučkog grada Hirošime na koji je bačena prva atomska bomba u ljudskoj povijesti. Taj je grad bio daleko od ratnih djelovanja, a život se vrtio oko industrije i brodogradnje. Nakon djelovanja atomske bombe, bio je srušen do temelja. Rijetki su preživjeli, a i oni su imali katastrofalne posljedice.
Glavni likovi su Sadako i Šigeo Sasaki, desetogodišnjak i četverogodišnjakinja. Oni su brat i sestra koji su većinu vremena provodili zajedno. Zajedno su bili i onoga dana, 6. kolovoza 1945. kada je na Hirošimu bačena atomska bomba.
Tema romana je ratna, ali idejni je sloj puno širi. Ne tražeći krivca, pisac upravlja pozornost na rat uspoređujući njegovu prirodu sa strašnim zmajem Čikamacu, likom iz japanske mitologije. RAT JE RAZJARENA ZVIJER KOJA NE BIRA ŽRTVE!
U Vrtu mira u Hirošimi stoji spomenik: na vrhu simbolički prikazane nuklearne bombe uzdiže se lik djevojke Sadaka izliven iz bronce. Njene ruke uzdignute prema nebu drže zlatnog ždrala. Gradnju tog spomenika omogućili su svojim novčanim prilozima japanski učenici i učenici iz cijelog svijeta.
Odabrala sam jedan dio što mi je bio najpotresniji.
... Djevojka Sadako Sasaki htjela je dovršiti devet stotina devedesetog ždrala iz papira. To je značilo da joj preostaje samo još deset do ozdravljenja. Smrt je dopustila djevojci da ostvari tu skromnu želju. Još jednom je uzmakla. Vrijeme je nije gonilo. Ovo dijete nema straha pred njom. Tu dušu mora uzeti k sebi sasvim nježno, da bi je vratila Stvoritelju. Bolesničine ruke napipavaju ždrala. Zar još nije dovršen? Tako bi ga rado pogledala! Na žalost, noćna je sestra opet zaboravila uključiti svijetlo. Zar je noć? Ma, sasvim sigurno, jer ona ne vidi ništa. Ipak, nije. Oko nje nešto lagano svjetluca. Možda mjesečina? Sadako čuje glasove. Jedan joj zvuči nekako poznato. To... je... majčin... glas. Da, da... to je.. majka. Zašto jeca? Od veselja? Zato što Sadako mora načiniti... još samo... deset ždralova... samo još deset... ne, već ih je... tisuću? Brzo će biti zdrava... brzo. Lagano svjetlucanje postade jasnim svjetlom. Oči djevojke Sadako širom se otvore. Ugledala je nebo u svom njegovom sjaju, kojim uvijek blista.
U Vrtu mira u Hirošimi
Stoji jedan spomenik!
|