Da bismo saznali kako je nekad bilo, kao pravi novinari, intervjuirali smo starije Preložane: predsjednika Udruge umirovljenika Ivana Koseca, gospodina Ivana Blažinčića te gospođu Mariju Bermanec
Razveselile su nas nesvakidašnje dogodovštine, no rastužile svakodnevnice. Strah u kosti utjerala nam je činjenica kako su se nekada u školi djeca tukla ne bi li slušala učitelja ispričao nam je to gospodin Ivan Kosec.
Gospodin Blažinčić nam je ispričao kako je nekada bilo u školi. Nisu imali ni knjige ni bilježnice ,već pločicu i kamenčića . Dječaci su nosili ¨kikljice¨, jer nije bilo hlačica. Za svaku nepodopštinu dobili su batine i u školi i kod kuće. Nisu puno učili, jer su morali roditeljima pomagati.
Gospođa Bermanec je ispričala kako su nekada za Valentinovo trčali u vrt po crvene čizmice. Bilo je jako hladno i roditelji su ih poslali bose u vrt. Kad su se vratili, promrzli i s plačom, vidjeli su na nogama crvene čizmice.
Djevojčicama je pokazala kako su se nekada izrađivale lutke od“ljuščinja“ , krpica,tikvica i razno raznih prirodnih materijala. Sve je to ispisala u svojoj zbirci pjesama koje su učenici vrlo rado slušali.