Mjesečni projekt

Učenici 5. razreda su trebali pronaći stari šešir koji nitko ne koristi i načiniti od njega jesenski šešir. Jesenski šešir su mogli načiniti od suhog lišća i različitih jesenskih plodova. Trebali su mu nadjenuti ime, smisliti priču i ispričati je u 1. osobi.

Tako su nastale priče jesenskih šešira: Nemirka, Srećka, Jesenka, Zdravka, Sjaja, Džesena… Slijede neke koje smo i zapisali.

Srećko

Ja sam šešir Srećko i ovo je moja priča.

Bio sam bezimeni ljetni šešir djevojčice Ane. Moj je posao bio štititi Aninu glavu od sunca. Ana me nije baš dobro čuvala. Jednog dana Ana i ja šetali smo plažom kada se, iznenada, digla oluja. Odletio sam joj s glave, a ona me nije ni pokušala uhvatiti. Letio sam i letio pa doletio u duboku šumu. Oluja me zatrpala raznim plodovima jeseni, od najmanjeg žira do najvećega hrastovog lista. Oluja je završila, a ja sam bio tužan i sam. Jedan zeko, koji je sakupljao plodove u šumi, doskakutao je do mene i odnio me djevojčici Domeniki.

Domeniki sam se jako svidio kao i ona meni. Dala mi je ime Srećko. Domenika se ne odvaja od mene. Čuva me i pazi, a ja joj sada ponosno stojim na glavi.

Domenika

Zdravko Zdrav

Zdravo svima!

Moje je ime Zdravko. Moj obod je prepun jesenskih plodova. To divno godišnje doba pruža nam obilje zdravog voća i povrća pa pucam od zdravlja.

Jesen sva stabla i lišće oboji u najljepše nijanse zelene, žute, crvene i smeđe boje. Tako ljudi mogu uživati u šarenilu prirode i mogu jačati svoj imunitet dok jedu sočni šipak, mandarine, dunje, jabuke, kestenje, limune.

Osim svih plodova i boja krase me žirevi i masline. Mmmm, maslinovo ulje! Najzdravije na svijetu. Ugledajte se u mene jer ja sam Zdravko Zdrav!

Nia

Bok!

Zovem se Džesen, zapravo, piše se Jesen, ali izgovara Džesen. Zašto Džesen? Pa zato što sam se rodio u Londonu. Da, da, tamo me jedan pomorac pronašao na ulici i poveo me na put oko svijeta. Na povratku kući susreli smo se sa snažnom olujom. Pokušao me spasiti, ali vjetar je bio presnažan, otpuhao me i sada putujem sam.

Došao sam ovdje, k vama u Hrvatsku. Nikada nisam vidio ništa ljepše. Lijepu slavonsku ravnicu, polja, životinje na farmi, toga nećete vidjeti kod mene u Londonu. Primorski kraj je prekrasan, duboko beskrajno plavo more očarava, a ljubazni ljudi osvajaju sve. U Slavoniji sam nabrao bundeva, kukuruza, paprika, u Istri kestena, a u Dalmaciji mandarina, jabuka, grožđa, maslina…

Jako mi je lijepo ovdje. Bio je ovo prekrasan izlet za mene, no sad žurim. Želim se vratiti u London k svom vlasniku. Pokazat ću mu sve ove lijepe plodove koje sam nakupio. Poželjet će i on vidjeti svu tu raskoš i ljepotu, divan kraj.

Tonka

Šešir Sjaj

Dobar dan!

Ja sam Šešir Sjaj. Sigurno se pitate zašto se tako zovem?! Pa, evo, priče.

Imala me Ana. Nije obraćala pozornost na mene. Stajao sam na vrhu ormara, skupljao prašinu, bio sam razrezan i ružan. Jednoga dana dogodilo se čudo. Odlučila me staviti na glavu i prošetati. Šetali smo i šetali kroz bujno jesensko lišće, ali, odjednom, zapuše jak olujni vjetar i otpuše me u gomilu lišća. Ana na to kaže: „Koga briga, i tako sam te već htjela baciti!“ Nakon toga sve zabliješti, ja letim zrakom, Ana se okrene i kaže: „ Ipak bih te mogla zadržati!“ Ja joj uzvratim: „ Ne, ne želim opet stajati na vrhu ormara pun prašine, razrezan i prljav.“

Iznenada, pojavi se Lucija i kaže gledajući u me: „ Predivno!“  Ja joj kažem: „ Možeš me slobodno zadržati.“ Lucija na to: „ Može, hmmm, kako bih te mogla nazvati? Znam! Zvat ćeš se Sjaj jer kad si se pojavio, sve je zasjajilo!“

I, eto, tako je nastalo moje ime Sjaj.

Lucija Matić

Bok,

ja sam Šeširko Jesenko, no svi moji prijatelji me zovu Šaljivko Jesenko. To je zato što se stalno šalim. Stanovnici moga grada se peozbiljni pa su me izbacili iz grada jer ne vole šale. Da, dobro ste čuli. Izbacili su me iz grada.

Šeširgrad i Primošten dijeli velika šuma, a za mene se, hodajući šumom, zalijepilo puno lišća, no ja sam nastavio svoj put. Tako sam došao do jednog vrta. U tom vrtu su rasle mandarine i jabuke koje su na mene pale. To me jako zaboljelo, ali, srećom, u blizini je bila kuća. Naslonio sam se na nju i zaspao. 

Ujutro, kad sam se probudio, shvatio sam da me nosi djevojčica Ana. Odnijela me u svoju sobu i zalijepila na mene sve što se našlo na meni. Kad je završila s ukrašavanjem, bio sam prekrasan i ponosan na nju. Nikad me nije skidala s glave.

Loretta Bazina

Pripremila: Gordana Pulić, prof.