Smrt koja nam odvede drage i prisne ljude, težak je trenutak za sve njihove suvremenike, ali i prilika da o toj osobi obnovimo sjećanje i napravimo jednu psihološko-duhovnu inventuru i sjetimo se svih trenutaka kada su nam se životi dodirivali, manje ili više snažnije, bilo profesionalno, bilo privatno.

Saida je rođena Karlovčanka od oca Sarajlije Muminovića i domaće Karlovčanke Leskovar.
Nakon Pedagoške akademije u Zagrebu, radila je u Srednjoj željezničkoj školi u Moravicama, zatim u Ogulinu u Srednjoj ekonomskoj školi gdje je upoznala i supruga Antona Stipetića, za Ogulince i Lomošćane poznatijeg kao Tonu Pavaka, s kojim je stupila u brak 1976. godine. U osnovnoj školi Rade Janjanin počela je raditi 1. rujna 1982. godine (od 1990. Prvoj osnovnoj školi), sve do svog umirovljenja 2018. godine kada je otišla u zasluženu mirovinu s navršenih 65 godina starosti i 43 godine staža.

Imao sam čast raditi sa Saidom pune 32 godine, a osim toga smo, uz Ankicu Vučić, bili razredne paralelke te smo imali brojne zajedničke izlete. Posebna stavka je bio naš „kabinet“ gdje smo se družili uz Ljubicu Cindrić, Kamenka Vučića i, u početku, Josipa Šibarića.

Saida je kao djelatnica škole ostavila neizbrisiv trag u dva važna segmenta, o čemu mogu kompetentno govoriti kao njezin radni kolega, ali i ravnatelj prilikom obilaska satova. Bila je izuzetna u prenošenju nastavnih sadržaja engleskog jezika učenicima, a ništa manje u estetskom uređenju škole zajedno s nastavnikom likovne kulture Kamenkom Vučićem. Saida je imala nepatvoren, prirodno urođen dar za zainteresirati učenike za sadržaje engleskog jezika. Njezin staloženi, smireni i specifičan način, pri čemu je često koristila i elemente zavičajnog govora, nailazio je kod učenika na plodno tlo, a kroz to je vješto ugrađivala i odgojne elemente. Mnogi su tek kasnije, u daljnjim fazama školovanja, postali svjesni koje su temelje dobili kod nastavnice Saide, koje su kasnije samo nadograđivali, a neki od njih su i postali profesori engleskog jezika te ju zamijenili na radnom mjestu, kao npr. Arna Tomić.

Posebno je pokazivala smisao za estetsko uređenje, od panoa u svom razredu, školi, kao i brojnim izložbama na razini grada, županije ili Republike Hrvatske. Tako je priredila brojne postavke izložbi za Dane kruha, od Karlovca pa do brojnih mjesta diljem Lijepe naše, a posebno je bio dojmljiv onaj u Vukovaru. U svakoj generaciji je pronalazila mlade kojima je prenosila ljubav i znanje za estetiku i uređenje iako joj to nije bio prvotni poziv. Osim toga, Saida je bila pravi i skreni prijatelj, uvijek spremna na šalu i specifičan smisao za humor. Vrlo je bila inventivna pri proslavi Valentinova ili praćenja nekih sportskih natjecanja u školi, kada je njezina navijačka oprema bila najoriginalnija.

Iz svega iznesenoga vidljivo je da je Saida bila prosvjetni djelatnik i odgajatelj u punom smislu te riječi. Osim toga, i u privatnom životu je odgojila dvoje uzorne djece, Laviniju i Krunoslava. Kruno je do zadnjih dana brinuo o nepokretnoj majci i teško bolesnom ocu. Takva djeca su odgojena na dobrim primjerima svojih roditelja, što znači da Saida s ovog svijeta odlazi u nebesa zadovoljna, jer je život iskoristila da svoje talente stavi u svrhu odgoja i obrazovanja mladih, u čemu je, po mišljenju mnogih, bila i više nego uspješna.

Počivala u miru!

Zvonko Ranogajec, ravnatelj Prve osnovne škole