"Bez obzira što je prirodno da je majka više angažirana oko djeteta u njegovim ranim godinama, i otac ima važnu ulogu u razvoju svog djeteta od najranije dobi. Kako se majkama koje su predane svojoj novoj ulozi ne bi dogodilo pretjerano „sagorijevanje“ (burnout), otac može ublažiti njene strahove i brigu oko snalaženja u novoj ulozi i pomoći joj svojom prisutnošću i praktičnom pomoći. On u prvim danima može pomoći majci da kvalitetnije brine za dijete pružajući joj podršku i oslonac da lakše zadovolji djetetove primarne potrebe. Uzmimo samo za primjer dojenje – jedini aspekt brige o djetetu u kojem otac ne može direktno sudjelovati. On ne može dojiti dijete, ali može stvoriti okruženje u kojem će majka lakše i bolje dojiti i na taj način otac indirektno „hrani“ dijete.

Kasnije, kroz igru s ocem, djeca dobivaju drugačije poticaje koji pomažu u njihovom psihofizičkom razvoju. Najveći doprinos očeva dolazi upravo kroz igru. Dok se majke s djecom igraju na način da privlače njihovu pažnju i pokazuju im igračke, očevi preferiraju fizičke igre. Igra očeva s djecom u većoj je mjeri i interaktivna: oni „bacaju“ djecu u zrak, škakljaju ih, igraju s njima različite sportove i sl. Način na koji se igraju je nepredvidljiv, stimulirajući i pobuđujući za dijete. Očevi će proizvoditi razne zvukove i bit će glasniji u igranju, dok će se majke češće igrati tiše igre. Očevi potiču natjecateljski duh, dok majke potiču pravednost u odnosima. Očevi potiču nezavisnost, dok majke potiču osjećaj zaštićenosti, sigurnosti. Igra očeva sa djecom u ranoj dobi u većoj mjeri potiče vizualno i lokomotorno istraživanje, kao i finu motoriku kod djece, te pomaže naučiti djecu zdravoj ravnoteži između poslušnosti i agresije.

Za razliku od majki koje su često sklone oprezu, očevi nerijetko potiču djecu da ispituju svoje granice. Tako će dijete sa svojim ocem istraživati svijet i pomicati granice, a kad će mu biti potrebna sigurnost i utjeha, prvo će je potražiti u majčinom sigurnom naručju. Iako su im pristupi u brizi djece različiti, neminovno je da su očevi nezamjenjivi svojoj djeci te da imaju značajan utjecaj na njihov razvoj. Svaki bi otac trebao biti aktivno prisutan i angažiran u razvoju svoga djeteta jer, osim što doprinosi boljem međusobnom odnosu kao i boljem psihofizičkom razvoju djeteta, zasigurno bolje utječe i na same očeve na njihovo osobni razvoj i samopouzdanje.

Postoji nekoliko čimbenika koji mogu odrediti u kojoj mjeri će otac biti uključen u emocionalni razvoj djeteta. Prije svega tu su djetinjstvo i odgoj samog oca, koji, ukoliko je rastao u obitelji gdje njegov otac nije bio grub i rezerviran, već otvoren za iskazivanje nježnosti i pažnje, tada će i on vrlo vjerojatno biti otvoreniji za otvoreno iskazivanje toplih osjećaja prema svom djetetu. Uz odgojne čimbenike tu se svakako nalaze i čimbenici poput osobnih karakteristika (osobnost, dob, zanimanje), djetetove karakteristike, ali i kontekstualni čimbenici – poput odnosa s majkom, stavovi prema roditeljskoj ulozi i intrinzična motivacija.

Svi navedeni čimbenici imaju značajan utjecaj na razinu uključenosti oca u emocionalnom razvoj djeteta. Iako postoje mnogi čimbenici koji utječu na stupanj uključenosti oca u rast i razvoj svog djeteta, neminovno je da se sve na kraju svodi na volju oca da se zaista i aktivno uključi u odgoj.

Nova znanstvena otkrića pokazuju kako očeva uključenost i angažiranost oko odgoja djece, toplina i podrška koju očevi pružaju u prvim godinama djetetova života čine jedinstven doprinos djetetovom dugoročnom psihosocijalnom razvoju. Emocionalna sigurnost, socijalna prilagodljivost te bolja društvena povezanost i kontrola ponašanja, samo su neke od pozitivnih posljedica uključenosti oca u kognitivnom i bihevioralnom razvoju djece. Što je stupanj očeve uključenosti veći, to je veća vjerojatnost da će dijete kroz takav odnos izgraditi veće samopouzdanje, imati bolju sliku o sebi te će naučiti imati povjerenja u ljude. Ne postoji samo jedan put, već je mnogo načina da se bude uključen, dostupan i odgovoran. Ono što je od ključne važnosti jest da djeca osjete kako je otac (jednako kao i majka) aktivno uključen u njihov život i da na njega mogu računati.

Kroz sigurnu, toplu, osjećajnu vezu i odnos pun potpore, otac pozitivno utječe na cjeloviti razvoj djeteta. Iz tog je razloga iznimno važno očuvati taj odnos i djetetu pružiti učenje i razvoj – kako uz privrženu majku, tako i uz privrženog oca. Očeva uključenost, dostupna podrška i poticaj u prvim godinama djetetovog života u velikoj mjeri pospješuje mentalno zdravlje i intelektualan napredak djeteta, kao i emocionalni i socijalni dječji razvoj. Očevi koji pokazuju svoje emocije otvoreno, prihvaćaju ih i ne negiraju (kod sebe i djeteta), koji normaliziraju pretjerane emocionalne reakcije te dopuštaju plač i iskazivanje svih  (a ne samo pozitivnih) emocija, značajno će utjecati na razvoj emocionalne inteligencije kod svoje djece.

Mala djeca, čiji su očevi uključeni u brigu o njima, imaju veću šansu osjećati se povezanima s njima, bolje se nose s novim i nepoznatim situacijama, sposobnija su nositi se sa stresnim situacijama te imaju veće kognitivne kapacitete, a kasnije, pokazuju razne studije, će imati i bolje akademske odnosno poslovne rezultate. Također, pokazalo se kako uključenost očeva u brigu o djeci doprinosi boljoj kvaliteti života samih očeva - poboljšava njihove odnose, kako sa suprugom, tako i djecom, pozitivno utječe na razvoj i mentalno zdravlje djeteta te podiže opću kvalitetu života majke i djeteta. Pozitivno obiteljsko ozračje u kojemu otac dijeli roditeljsku odgovornost povoljno utječe na djetetov razvoj samopoštovanja te razvitak socijalnih i emocionalnih kompetencija. Neminovan je pozitivan utjecaj aktivne uključenosti očeva na emocionalan razvoj djeteta. Dobrobiti takve uključenosti svakako će se odraziti i na život djeteta i u njegovoj odrasloj dobi, stoga bi stalno trebali biti svjesni činjenice da je otac nezamjenjiva osoba u životu djeteta."