Riječi su to nježne stomatologinje „tete Spomenke“ što ih je u svom autobiografskom romanu zabilježila „naša“ Bojana – Karlovčanka i stručna suradnica nakladničke kuće „Alfa“ - koja je već mnogo puta posjetila školu, a sada i kao književnica.  

S učenicima 7. i 8. r. podijelila je sjećanja na svoj „ratni put“ – odrastanje tinejdžerke u gradu na prvoj liniji obrane u Domovinskom ratu: nevjericu, strah, osjećaj nesigurnosti… No, u sveopćem sivilu neizvjesnosti neprekidno je intenzivnom crvenom bojom pulsiralo nekoliko konstantnih točaka: mama, tata, seka, baka, teta Spomenka… ljubav.

Ljubav - zajednički nazivnik za ono što uistinu čini to krhko tkanje koje zovemo život. Ljubav - zajednički nazivnik za ljude koji vas prihvaćaju sa svim vašim vrlinama i manama; koji vas poštuju zbog vaših djela (postupaka), a ne zbog vaših novih tenisica ili najnovijeg modela pametnog telefona.

Ljubav – to je poruka roman Bojane Meandžija „Trči, ne čekaj me!“.