Pod punom planinarskom opremom (a i onom nekom drugom) u petak smo stigli u Krasno, u Pansion Degenija, gdje je bio naš smještaj. U subotu smo se probudili rano, neki čekajući izlazak sunca na 1000 m/nv, a neki uz prodorni zvuk zvona na hodniku.

Dan je bio divan, ni pretopao ni hladan, a Premužićka nas je čekala. Korak po korak, od Zavižana do Rossijevog skloništa, od Rossijevog skloništa u Botanički vrt pa na Dom Zavižan. Put je dugačak ukupno 16 kilometara u oba smjera, ali ne prezahtjevan jer je staza gotovo ravna.

Ideje o turističkom otvaranju Velebita spominju se u tekstovima hrvatskih planinara objavljivanima u časopisu "Hrvatski planinar” još dvadesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući, u prvom redu, predanosti dr. Ivana Krajača, ministra trgovine i industrije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, osigurana su sredstva za njihovu realizaciju. Stazu je projektirao i gradio inženjer šumarstva Ante Premužić, strastveni planinar i zaljubljenik u ljepote Velebita. Kasnije su je, graditelju u čast, hrvatski planinari prozvali njegovim imenom.

Premužićevu stazu danas smatramo pravim remek-djelom graditeljstva jer je građena u kamenu - suhozidu te je položena tako da nas na vrlo jednostavan način vodi u najsurovije i najkrševitije dijelove sjevernog Velebita – Hajdučke i Rožanske kukove. Proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 km. Staza nema teških uspona pa je pogodna i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. S Premužićeve se staze odvaja nekoliko uspona na neke od najljepših vrhunaca sjevernog i srednjeg Velebita – Gromovaču, Crikvenu, Šatorinu i druge. Kroz Nacionalni park „Sjeverni Velebit“ prolazi 16 km staze, a na otprilike dva sata hoda od Zavižana nalazi se planinarsko sklonište Rossijeva koliba.

Na čelu kolone bili smo vodič Ivan Čorak i ja (Ljiljana Leko Mandurić), pa je uz pomoć vodiča Vladimira, Mirka, nastavnica Ivane Matišić i Andreje Zelić te planinara Ninoslava i Ivana hodanje po stazi bilo sigurno i teklo je bez poteškoća. Svuda oko nas bili su predivni vidici, mirisi i svjež zrak te puno planinara na stazi koji su hvalili naše „Duminaše“.

Nakon povratka u Pansionu nas je čekala fina večera i planinarski kviz koji je organiziran po prvi put. U nedjelju smo se nakon doručka uputili u svetište Gospe od Krasnoga koje se nalazi odmah pokraj Degenije. Pomolili smo se, zahvalili Bogu i Gospi za siguran izlet, ali i za neke naše nakane i potrebe.

A onda smo posjetili Kuću Velebita. Kuća Velebita posjetiteljski je i informacijski centar za posjetitelje Nacionalnoga parka Sjeverni Velebit. Smještena je u selu Krasnu, jednom od naših najvećih planinskih naselja. Kao prepoznatljiv, moderan i atraktivan sadržaj omogućuje prezentaciju prirodnih i kulturnih vrijednosti Parka tijekom cijele godine. Ondje se možete informirati što posjetiti i doživjeti u Parku, Krasnu i okolici te kupiti ulaznice i suvenire.

U Kući Velebita saznali smo više o klimi, vrstama i staništima, kulturnoj baštini, geologiji i podzemlju Sjevernog Velebita. Naglasak je stavljen na duboke jame kao na posebnu osobitost Parka. Upoznali smo se s geologijom i procesom nastanka jama, povijesti i tehnikama njihova istraživanja te dobili uvid u specifičan životinjski svijet podzemlja. Osobita atrakcija jest iskustvo ulaska u jamu kroz poseban „lift".

Nedaleko od grada Otočca mjesto je Kuterevo, smješteno u uskoj velebitskoj uvali, gdje smo posjetili sklonište medvjeda. Utočište za mlade medvjede pruža sklonište za medvjeđe siročiće, odnosno zaštitu medvjeđeg staništa, promicanje održivog življenja i tradicije lokalne planinske zajednice. Sastavni dio programa jest edukacija posjetitelja, odnosno njihovo zbližavanje s divljinom i medvjeđom karizmom.

2005. godine uspostavljena je i Volonterska postaja s ciljem potpore projektu i razvoju lokalne zajednice. U posljednjih nekoliko godina Utočište za mlade medvjede Kuterevo ugostilo je u prosjeku 15 volonterskih grupa, više od 50 individualnih volontera te više od 20 tisuća posjetitelja.

Utočište za mlade medvjede moguće je posjetiti tijekom proljeća, ljeta i jeseni. S obzirom da su medvjedi tijekom zime u fazi mirovanja, izbjegavamo ih uznemiravati te su posjete iznimne ukoliko su zaista neophodne.

Uz odličnu, veselu i opuštenu atmosferu u autobusu vratili smo se u Osijek u večernjim satima željni nekih novih putovanja.

Ljiljana Leko Mandurić