(...) Dok učenike koji će sljedeće godine krenuti u peti i one koji će krenuti u sedmi razred muče novi predmeti, novi učitelji i nove navike, neke osmaše (pa i sedmaše) sigurno već muči koju srednju školu upisati. Premda ih više brine kako do kraja izgurati osnovnjaka. Neke od odgovore na ova pitanja možete pronaći u razgovoru sa srednjoškolcem Antonijom Vranješom. Vrli Toni – za mnoge njegove uspjehe u osnovnoj školi sigurno već znate - opširno nam je objasnio što bi sve moglo čekati nove srednjoškolce.

Koliko ti je bilo teško doći u peti razred?

Sjećam se da mi skok u peti razred nije bio veliko opterećenje, niti sam tada osjećao da moram povećati tempo učenja. Iskreno, tek sam u šestom razredu prvi puta otvorio knjigu s namjerom da iz nje učim. Nisam učio jer sam sve nastavne sadržaje prilično dobro upijao i nisam imao potrebu otvoriti knjigu. Teško za povjerovati, ali stvarno je tako.

Koliko je teška promjena bila prelazak u sedmi razred?

Sa sedmim je razredom drukčije jer se tada dobivaju predmeti koji će obilježiti nastavak osnovne i cijelu srednju školu. Dobro sam se prilagodio na fiziku, biologiju i kemiju (koja mi je uvijek bila najmrži predmet, a nema naznaka da će se to promijeniti). Jako je važno dobro startatis novim predmetima, ali i paziti da se pritom ne zapostave ostali predmeti. Oni koji imaju vještinu odvagnuti i koordinirati važnost svih predmeta, ti neće imati problema.

Jesu li šesti i osmi razred lakši?

Jesu. Razlog je jednostavan – prošli ste već godinu aklimatizacije, jasno vam je kako stvari funkcioniraju, kod kojeg učitelja kako možete, i iz male ribice u bazenu pretvarate se u morskog psa. Vi ste gazda, sve vam je jasno, a samim poznavanjem učiteljâ i situacije lakša je procjena predmeta.

NEMA TATINIH SINOVA

Opiši razlike između osnovne i srednje.

O ovomu bih mogao napisati esej od barem 900 riječi. Ne znam odakle bih krenuo. Srednja je škola drugi svijet, s drukčijim mentalitetom i drugim kriterijima. U nju treba ući oprezno i tiho, promotriti, ocijeniti i procijeniti situaciju i prilagoditi joj se. To je mjesto gdje će često najmanju ulogu igrati ocjene, a profesori neće gledati kroz prste, barem ne dok vas ne upoznaju. Nije srednja škola raj - puno je nepravde, egoizma i bespoštedne utrke. Ali sve vas to čeliči i priprema za život u svijetu u kojem trenutačno živimo, premda čak škola toga i nije svjesna. Na nekoj nesvjesnoj osnovi, profesori se ne osjećaju odgovornima za vas; samo ste im broj. A u osnovnoj ste možda bili miljenik. Ne zanima ih tko ste i što ste bili u osnovnoj, tko je bio glavni kabadahija, a tko tatin sinili mamina curica. Tamo se kreće od nule i ne preporučam glumljenje frajerajer društvo je sada zrelije i to će okarakterizirati samo kao nezrelo ponašanje. Tako ćete postići kontraefekt. Učenja je puno više, nitko ne pita jeste li naučiti stigli ili ne. Postoji točka u vremenu u kojoj sve mora biti zgotovljeno, ako nije – postoji ocjena za to. Atmosfera je puno napetija i veća je potreba koncentracije na učenje, a manja na zafrkanciju. Međutim, sve se to s vremenom izbalansira. Moj je zadatak da vas zaplašim (iako ništa nisam slagao) da vam se ne bi dogodilo ono što se meni dogodilo na početku.

Je li ti bilo teško u početku srednjeg školovanja?

S obzirom da sam osnovnu školu završio bez problema s odličnim uspjehom i s obzirom da sam bio proglašen za najboljeg učenika generacije umislio sam si da mogu i dalje nastaviti kako (ni)sam redovito radio u osnovnoj. Međutim, odlične preporuke, uspjesi i nagrade nemaju vrijednost na početku srednje škole. Sve što se vrednuje jest - rad. Tako sam se ja pred prvi ispit iz matematike ponašao kao i dotad (mislio sam da mi je sve jasno). Rezultat je bila - uvjerljiva jedinica. Uvjerljiva! Za taj sam ispravak uradio ono što sam trebao prije pisane provjere: u bilježnici sam ispisao 30 stranica sa zadacima za vježbu. Ispravak sam rješio 100% točno. Tada sam naučio da se pred pisanu provjeru treba vježbati. Sljedeći put sam vježbao i sve sam znao, a ono – jedinica (opet uvjerljivo). Za ispravak sam također punovježbao (ne sjećam se koliko) i taj sam ispravak isto rješio 100% točno. Poslije tog ispravka shvatio sam da ne treba vježbati, nego punovježbati. Poslije toga mi se ništa slično nije dogodilo jer sam na svojoj koži naučio što znači krvavo raditi za ocjenu. Budućim gimnazijalcima savjetujem da radni tempo u srednjoj školi dignu za 120 %, inače će na početku imati dosta problema kao i ja koji sam nonšalantno i premekano ušao u srednju školu.Krenite dobro, dignite tempo rada i uozbiljite se u prvom polugodištu, kasnije će vam biti lakše. I najvažnije – ne glumite frajere, ispast ćete idioti.

VAŽNO JE DOBRO VLADANJE

Koja je razlika u nastavnicima u osnovnim i srednjim školama?

Svaki je profesor jedinstven i svaki ima neki svoj stil i način rada i ocjenjivanja tako da na toj osnovi usporedba nije moguća. Međutim, načelno, rad sa srednjoškolskim profesorima je možda čak ugodniji nego sa osnovnoškolskim (ne kažem da s njima nije ugodan) jer smo u srednjoj školi zreliji i veća je neslužbena interakcija (koja je vrlo bitna) te se osjeća opuštena atmosfera. Primjer su razgovori o temama nevezanima uz školu, iskazivanje svoga mišljenja itd. Ali važno je da se u toj neformalnosti ne pretjera jer profesori ne vole da ih učenici smatraju prijateljima.

Koja je razlika u ocjenjivanju?

Načelno nema puno razlika. Postoje određeni kriteriji ocjenjivanja kojih se profesori striktno drže kad je na ruku učeniku, a kad kriterij ide na štetu učeniku ima profesora koji su spremni malo popustiti ili dati kredita, ali ne svakome. Zato je važno i - dobro vladanje.

Koji si fakultet odlučio upisati?

Iako za godinu dana izlazim na državnu maturu, još ne razmišljam o fakultetu. Srednja škola mi ide dobro, tako da nemam taj pritisak da si već sada tražim fakultet koji će me htjeti primiti. Ako ovako nastavim, vjerujem da ću imati više mogućnosti od kojih će barem jedna biti zadovoljavajuća.

Brineš li o svojoj budućnosti već sada?

Glede financija – da. Ove godine uspio sam dobiti stipendiju Grada Osijeka koja mi dosta olakšava planove za kratkotrajnu budućnost. Što se tiče dugoročne, nemam planova jer to nije moj životni stil. Ne planiram svaki dio svog života, a praksa je pokazala da su najbolje stvari u mom životu bile neplanirane.

razgovarao Ivan Vranješ, 7.b