Iako to nije baš uobičajeno, učitelj Goran Matasović učitelj je razredne nastave i u našoj školi poučava učenike nižih razreda. Ove godine to je 2. c razred. Budući da voli svoje zanimanje, svi to osjete i brzo ga prihvate. U radu mu, kaže, pomažu i neki njegovi hobiji. Više o svemu možete pročitati u tekstu koji slijedi.

Je li teško postati učitelj (ne učiteljica) razredne nastave?

U pravilu jest, barem kad sam ja upisivao fakultet. Nije baš bilo lako upisati se – imali smo prijamni ispit, zatim provjeru sposobnosti iz glazbenog, likovnog i tjelesnog, tako da se nije baš svatko mogao upisati.

Zašto baš razredna nastava?

To ima veze s obiteljskom tradicijom. Naime, mama i tata su mi učitelji.

PRVI SU DANI NAJZANIMLJIVIJI

Kako je to biti muškarac u „ženskom zanimanju“? Je li vam lakše ili teže jer ste muško?

Ne bih rekao da je lakše ili teže. U početku zna biti neobično, ali se svi brzo priviknu. Kolegice uglavnom brzo prihvate muškog kolegu – u puno situacija korisno je što sam tu. Kad treba negdje uskočiti, uraditi i popraviti nešto, mogu dosta pomoći. A i djeca me jako, jako brzo prihvate. Jedino što u prvom razredu budem i tata i mama i teta, ma svašta, ali brzo se oni naviknu. Roditelji me također prihvate bez ikakvih problema.

Kako je raditi s malom djecom, osobito s prvašićima koji su u školi još dosta zbunjeni?

Zapravo, to i jest najzanimljivije u razrednoj nastavi, ti prvi dani, prvi tjedni prvoga razreda, kada su djeca još nenaviknuta na školski način rada, kada još misle da je sve to igra i da su još u vrtiću pa ih treba na primjeren način pripremiti za ozbiljniji rad i pristup radu.

Je li lakše poučavati starije? Jeste li ikad bili na zamjeni u višim razredima?

Radio sam dvije godine u predmetnoj nastavi. Sve ima svojih prednosti i nedostataka. Lakše je raditi sa starijima jer vladaju dosta dobrim predznanjem. Ne treba im se toliko prilagođavati i truditi se motivirati ih pa se stigne mnogo više uraditi. A u razrednoj je nastavi ipak malo drugačije jer je svaka nastavna jedinica njima nova i način rada treba prilagoditi njihovim sposobnostima učenja. S druge strane, mnogo je lakše uvesti red među mlađim učenicima, mnogo je manje problema u ponašanju i više discipline nego u višim razredima. Meni je, međutim, ljepše raditi u razrednoj nastavi, iako sam i radeći u predmetnoj nastavi uživao. Mislim da se jako dobro snalazim u svom poslu i drago mi je što sam odlučio postati učitelj.

PONOSAN SAM SVAKI DAN

Koje su još prednosti rada s mlađom djecom?

Prednost je što ih mogu formirati kao učenike, a na kraju i osobe.

Je li vam teško kada vaš razred prijeđe u više razrede?

Težak bude taj oproštaj, rastanak, jer se ipak znamo dugo razdoblje. Ali budući da onda dolaze prvi razredi, nema se mnogo vremena tugovati zbog toga.

Što kod učenika najviše poštujete, a što najmanje?

To je teško reći. Mislim da loše i dobre osobine zapravo i ne postoje. Ali ako primijetimo nešto loše u ponašanju, tu smo da to ispravimo. Prvenstveno govorim o odnosu između učenika, o tome da nema zlostavljanja, da nema omalovažavanja… Ili ako je problem u radnim navikama, ako vidimo da neki učenik nije počeo raditi kako treba, tad trebamo reagirati.

Kad ste najponosniji na svoje učenike?

Svaki dan kada ih nešto naučim! Kada vidim da su nešto shvatili.

Jesu li vas ikad posjetili vaši bivši učenici nakon više godina, možda kad su već odrasli? Što su vam rekli?

Da, dođu porazgovarati. Uglavnom se sjetimo nekih zajedničkih lijepih trenutaka, nekih zajedničkih dogodovština, putovanja, smijemo se zajedno…

ČESTO JE SE SJETIM

Dopuštate li razgovor pod satom?

Ne baš previše. Priče ne smije biti kada se radi, osobito kada se uči nešto novo. Tada pozornost stvarno mora biti 100% usmjerena na učitelja, na ono što se događa pred pločom, što piše na ploči. U tim trenutcima razgovora nikako ne smije biti. Ipak, razgovora pod određenim predmetima uvijek je bilo i uvijek može biti, pod likovnim, na primjer. Normalno je i da se priča na satu razrednika ili kad se na nastavi radi u skupinama – učenici moraju komunicirati. Ali i tada se moramo pridržavati pravila, naglasiti da ne smije biti galame, da ne smije biti svađanja.

Imate li neki hobi koji vam možda pomaže u radu?

Dugo već sviram tamburu i to mi svakako pomaže dok predajem glazbenu kulturu. Tu je i pecanje, zbog kojega mnogo boravim u prirodi. To mi pomogne, i to ne samo u prirodi i društvu, nego i u drugim predmetima jer su zapravo svi oni povezani s prirodom.

Koja vam je najljepša, a koja najružnija uspomena vezana uz školu?

Ima ih mnogo lijepih, moja su sva iskustva do sada bila pozitivna. I s učenicima, i s roditeljima, i s kolegama u kolektivu. Zapravo je svaki dan pozitivan, osobito kada vidim i shvatim da je dijete nešto naučilo, ili kada nešto na početku nije znalo, ali je onda to popravilo.

Što mislite, je li važnije znanje ili zalaganje?

Zalaganje je uvjet znanju jer da bismo nešto naučili i usvojili, moramo se zalagati, truditi se to shvatiti, uvježbati. Ne bih razdvajao to dvoje, mislim da su vezani jedno uz drugo, da je za uspjeh potrebno oboje.

Kakva je bila vaša učiteljica u nižim razredima?

Joj, jako dobra! Kad nešto u školi radim, često je se sjetim. Sjetim kako sam ja sjedio u klupi, kako je ona to objašnjavala… Često mi se dogodi i da ponovim njezine riječi, ono što je ona nama govorila.