Kada smo stigli, u šoku smo gledali prazan prostor. Većini učenika slamala su se srca dok su umjesto u automate gledali u ranije zaklonjeni zid na kojem su se bile upute za ponašanje u slučaju uzbune. (Ozbiljno, kome to treba?! Zašto bismo mi znali razlikovati uzbunu za požar od one za poplavu?!).

ZAMJENA ZA RUČAK

Naravno, još istog dana školom su počeli kružiti tračevi o pravom razlogu nestanka automata. Oni najoptimističniji su se nadali da su samo na popravku, neki su tvrdili da će u školu doći novi automati, a neki da ih je ravnateljica zbog nečega zabranila. No napokon smo saznali da su automati bili iznajmljeni na određeno vrijeme, a kada je ono isteklo u školi je odlučeno – a s tim se složilo i Vijeće roditelja – da se iz pedagoških razloga ne produži najam.

Učenike su različito objašnjavali zašto im nedostaje automat. Mnogima nedostaje jer su na njemu kupovali doručak ili ručak kad nisu stigli jesti kod kuće, ili jer su kupovali užinu kad im se ona u školi nije sviđala (sad oni jadni moraju umjesto čipsa i čokoladica jesti peciva; koja katastrofa, mogli bi čak i smršavjeti koji gram!). A neki su ondje kupovali sokove poslije tjelesnog; sada ih moraju nositi od kuće, što im sigurno znatno otežava ionako pretešku torbu - ipak u njoj osim knjiga i bilježnica moraju biti i mobitel, šverc, leksikon, fotoaparat, kalkulator (ali ne za matematiku, već da bi se natjecali tko će više puta zbrojiti 1 plus 1). Kod djevojčica tu su još i sjajila, maskare, puderi, dezići, a kod dečki oprema za nogomet, rukomet…).

Nekolicina je učenika ostala otporna na sveopću tugu; ipak nisu baš svi upotrebljavali automate. Ta je nekolicina u čudu gledala ostale kako dolaze do zida, kako im i zadnja nada nestaje s lica, kako spremaju kovanice u džep i ostaju stojeći nekoliko sekunda u tišini odajući počast izgubljenom prijatelju.

DRAGI ČUDNI OKUSI

Nedavno, s vremenskim odmakom, neki iznimno hrabri pojedinci usudili su se automatu naći i nedostatke, ali tek kad su sa mnom razgovarali nasamo – nisu htjeli riskirati da im drugi vrlo jasno objasne da se njihove prijatelje automate ne vrijeđa). Usudili su se spomenuti da su cijene bile malo visoke, ali su odmah dodali da se i to isplatilo jer su mogli kupovati u školi, tako da su čak i kada su prije nastave zaboravili svratiti u trgovinu mogli nabaviti neke namirnice od presudne važnosti, kao na primjer čips, kekse i druge slatke i slane koje su kupovali poslastice.

Čini se da su pojedinci od silnog šećera i masnoća u hrani iz Njihovih veličanstava Automata postali senilni pa su često zaboravljali kupiti si nešto prije škole. No, što duže automata nema, to rjeđe učenici zaboravljaju ponijeti si piće u školu kad imaju tjelesni, a i navikli su se na pomalo čudne okuse školske užine. Naravno, i ne pokušavam tvrditi da su oni zaboravili na automate; uspomena na te vjerne prijatelje prenosit će se još generacijama. Ali mislim da polako učimo živjeti bez njih. Tko zna, možda nakon nekoliko godina potpuno prestanemo uzdisati dok prolazimo pored mjesta na kojem su oni nekad stajali.